Sve se vrti u krug

Ljubavi dolaze i prolaze, kao godišnja doba. Jedan tren netko ti je sve na svijetu, a drugi se pitaš kako ti se uopće tako nešto dogodilo? Nekoliko tjedana kasnije prolazite k’o stranci jedno kraj drugog na cesti. Niti se vidite niti se poznajete, o pozdravima da ni ne govorim. Jednostavno prešutno ignoriranje. To je kao bonton prekinutih veza. Ne ispituješ o njoj zajedničke frendove i neko, pristojno vrijeme izbjegavaš cuge s njenim burazom iako ste si dugo bili baš dobri.

Izbjegavaš gledati njene frendice jer ćeš ispasti ženskaroš i debil. Uglavnom izbjegavaš cijeli jedan mali svemir koji je ne tako davno bio vaš, a sad puštaš da ona u njemu caruje.

Izbjegavaš mjesta na kojima ste visjeli s društvom, a još više ona na kojima ste se satima natezali, plazeći jedno po drugom kao tinejdžeri.

Napraviš novi raspored u stanu, kupiš novu posteljinu i novu igricu za plejku jer ti treba promjena i ne želiš podsjetnike. Nije istina da muškarci lakše prebolijevaju, samo prebolijevaju potpuno drugačije.

Mi ne pričamo o svojim osjećajima i ne analiziramo ih. Većinom se debelo zaokupimo poslom, izlascima, alkoholom i lakim ženama i uopće ne mislimo mnogo na „onu koja je pobjegla“, osim kad ostanemo sami sa svojim mislima. No pobrinemo se da to bude što rjeđe.

Jedan dio nas čine i oni papci koji plaču i mole bivše da im se vrate. O njima neću. Nisu predmet ove priče. I to definitivno nije zdravo prebolijevanje prekida.

Ali svatko boluje na svoj način i raskid se ponekad psihološki poistovjećuje sa smrću. Gubitak voljene osobe koja je do jučer bila centar tvog svijeta, može se zaista doživjeti kao smrt u malom.

Možda se i sam pomalo tako osjećam, ali guram. Tu je neka nova mala s kojom su ispunjeni moji dani. Tu su cuge poslije posla i nova posteljina. Planovi za jesen, planovi za biznis, planovi za život. Samo ti isti planovi više ne podrazumijevaju nju.

Ona će sad biti dio nekih tuđih planova. I to je u redu. Bolno je, ali je nešto s čime je svakim danom sve lakše živjeti.

Od ljubavi se ipak ne umire, iako se osjećaš kao govno. Iako ima dana kad bi mogao satima gledati u istu točku na zidu i vrtjeti cigaretu između prstiju bez potrebe da je zapališ. Ali onda shvatiš da je to besmisleno jer život nikog ne čeka.

Onda se središ, otuširaš, obučeš i sjedneš u auto. Odeš na drugi kraj grada, na mjesta gdje znaš da je nećeš sresti i popiješ cugu s nekim ljudima koji ni ne znaju da je postojala u tvom životu. I pričaš o svemu osim o njoj.

Vrti ti se negdje u pozadini uma, kao pokvarena ploča, ali svakog je dana sve tiša.

A onda se jednog dana gramofon pokvari i ta iskrivljena melodija stane. Nema je više. Ne čuješ je.

I vratiš se na ista mjesta na kojima ste visjeli skupa i vidiš je tamo, kako sjedi u vašem separeu s nekim drugim likom, čije su ruke svuda po njoj i jednostavno slegneš s ramenima, jer više te ne dira i nije tvoj problem.

Ona je sad samo još jedna bivša. I ti možeš živjeti s tim. Osjećaš njen pogled na sebi, ali ni to ti ne smeta. Pomalo ti je žao što osjećaš da joj nije svejedno, ali odbaciš tu misao. Njeni su osjećaji samo njen problem, a ti konačno dišeš punim plućima.

Ne boli. Ideš dalje. Živiš. I opet će te povrijediti neka druga. Tako to ide.

Marin


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape