Bili smo jednom ekipa Anno, Rexy i ja…

Znam da kasno palim, ali jebi ga trudim se izbjegavati pisati osvrte na hit teme  iz mejnstrim svjetova, kojima realno nikada nisam stopostotno pripadala, no na jedan se moram osvrnuti (da, da tjednima kasnije), ali ne kritički prema mršavoj strani, niti potporno prema debeloj. Moram se osvrnuti sama prema sebi, jer bili smo jednom ekipa Anno, Rexy i ja. Kada kažem jednom, budite  uvjereni da vas lažem, jer kuje i dalje povremeno banu u moj šareni svijet boja i unesu sivilo svojim „debela, debela najela se pepela“ forama, ali ušutkam bičarke  čokoladom ili špekom, pa prestanu na neko vrijeme srati. Okrutna ekipa vjerujte mi na riječ, ali za mene su tada one činili svakodnevicu i obrok od jedne jabuke koju sam rastezala tri dana. I zašto me onda dira kada netko kaže za nekoga da je debela/i/o? Zato što sam za druge davnih dana debela bila ja.

Pa da krenem od samog početka. Rođena sam kao komad bebe van gabarita po jus-u (ja sam beba Juge, starija ekipa zna kako se sve kategoriziralo po jusu, tako i standardna težina i dužina beba), veličine glave „kao lubenica“(kako je moja mama znala slikovito prikazivati prva sjećanja na mene), te dužine Mujanović Raze (ne znaš tko je ona? Izguglaj, kaj drugo da ti kažem). Najveća u vrtiću, „najdeblja“ u školi. Bavila sam se rekreativno svim „nježnim ženskim“ sportovima-rukometom, odbojkom, veslanjem, borilačkim vještinama i ostalim tipičnim sportovima za jednu malu curicu koja se zove Iva i fura obrijanu glavu. Same trlice oko mena, a ja patim za dvoranom, mjuzom i čagom, jebote ništa me nije pomelo kao ples. Plesala sam po tri puta tjedno u jednoj plesnoj skupini, ali sam i satima doma skakala, vježbala i čagala uz nafitiljenu mjuzu do kraja. Noge k’o u paradnog konja, leđa šira od trokrilnog ormara i glava spojna s vratom-to sam bila ja.

Cice? Cice što? To sportašicama i curicama poput mene i tako smeta, ali s vremenom počne smetati i sve ono čemu su se drugi do tada divili-meni kao djevojci koja je poslije treninga mazula sendvič od pola kile kruha, popila pola litre soka u šubu i pitala „kaj imamo za jest?“, počelo me je smetati sve što je bilo vezano uz moju sportsku građu gorile. Svaki pregib mišića, svaka kost, svaki mišić, pa i male cice počeli su raditi stres. Ali stres nije bio moj izgled, već moje unutarnje stanje isprepleteno anksioznišću, depresijom i ostalim govnima (koje si sama s vremena na vrijeme natovarim na vrat i dan danas).  Sve ono što sam prije obožavala na sebi, jer je bilo muškobanjasto, drugačije, tada me je počelo smetati. Da, danas sam se  (prividno) naučila biti ženskog roda i počela nositi suknje, ali brate tada s nekih petnaest godina obrijane glave i s 85kg mišičine mase bila sam sve, samo ne curica. Čak su me susjedi u novom kvartu gdje smo se doselili zvali dečkić, brijem jedno dobrih pola godine-sve dok nisam izašla van u haljini, no to je već neka druga tema za neki drugi tekst u tipu-mislili su da sam frajer, pa da se vratim temi.

I kako onda cura od 85 kg koje fura cijeli život s 20 godina padne na 49kg žive vage, a kao ništa je ne dira? Ne smetaju je komentari, jer se naučila prehodati preko njih? Kako se sendvič od pola kile kruha prije večere zamijeni jabukom raspoređenom na tri dana? Lako, popizdiš i posvađaš se sa mozgom. Dogodi ti se život, loše ti padne grah i želiš promjenu. Ja kao ja sklona skokovima iz krajnosti u krajnost, ošišala sam dugu crvenu kosu, skinula 36 kg i obojila kosu u plavo-i di ćeš veće promjene od toga? Dvije pune godine sam bila vegan, ali onaj koji ništa nije jeo. I bilo mi je super.  Napokon sam bila mršava, napokon sam nosila male brojeve odjeće. Stvari su išle nizbrdo, a ja sam se kotrljala s osmjehom na licu zajedno s njima. S najmanjeg broja xs pala sam na dječju konfekciju i bila sam si bomba. „Sexy Anorexy“-sprdala me sestra, dok je mama muku mučila svaki obrok kada bi sjedili za stolom. S graškom sam igrala nogomet po tanjuru, rižu bih jela zrno po zrno i uvijek imala izgovor „jela sam na poslu, nisam gladna hvala“. Stari me je samo gledao i šutio. Deset godina poslije je rekao „Ive moja, koliko smo se mama i ja samo brinuli za tebe, trebala si reći što te muči“, trebala sam, ali nisam. Bila je to moja borba. Bio je to moj problem i moja jebeno iskrivljena percepcija nošenja s istim. Bila sam idiot, jednostavno rečeno. Oči mi je otvorio doktor analizom mojeg nalaza krvi „anemična si, pa kako ti hodaš uopće? Ti bi bebu? Veće su vjerojatnosti da ja dobijem na lotu, nego da ti s ovakvim nalazom ostaneš trudna“-jebi ga Ive, moraš počet jesti rekla sam sama sebi. I jesam. Na kraju sam išla roditi sa 100kg. Jebi ga, tablete i vitamini i pizde materine koje požuruju trudnoću učinile su svoje, ali i moje jelo. Jela sam za cijeli vod vojske, a ne za dvoje-kako se žene opravdavaju kada pretjeraju s jelom u trudnoći-jela sam po noći, po danu, dok sam spavala, dok sam šetala, dok sam sjedila, dok sam stajala. Jela sam za sve te dvije godine izgladnjivanja. I bilo je dobro,bilo je dobro. Danas sam na „ne znam im točan broj“ kila i da-debela sam si jako, ali imam kćer koja je Mujanović Raza poput mene nekada, bori se s kilama kao i ja, voli papati, ali je i poput mame sposobna za svaku sportsku aktivnost koje se uhvati i uskoro ulazi u pubertet. I zašto je ja onda svakodnevno opominjem za ishranu? Jer se bojim, bojim se da ne zabrazdi kao i njezina mama s ekipom bičarki koje ti tupe da si debela i ne počne živjeti na jednoj jebenoj jabuci tri jebena dana kao što je njezina opaljena mater, kao što sam ja tada. Razgovori i zastrašivanje čine više čuda nego ignoriranje, trebamo se učiti nositi s problemima. Trebamo o njima razgovarati. Anoreksija je stvar glave i svih košmara u njoj, povlačenje u sebe nosi samo sranja i gomila stres. Mogla bih pisati danima o njoj i svim onim trbušnjacima i čučnjevima koje sam radila dok su svi drugi “normalni” spavali. Mogla bi pisati i o tome kako mi je imponiralo čuđenje u  očima prmatrača koji su me znali od prije i nisu sebi mogli doći od šoka. Ali, već svi o tome sve znamo. Samo zapamtite anoreksija nije zajebancija. I kako onda da te ne zasmeta kada svi oko tebe bruje o nekoj tamo koja neku drugu tamo nazove debelom? A, sama znaš da u obje živi jedan mali patuljak koji joj govori da je ružna.I onda krene spinanje-onda krenu komentari dušebrižnika-ne mršava nije imala pravo ikoga javno prozivati i treba mi je fakat čobanica (znam, znam hejter sam i ja, ali to je moje mišljenje i pišem ga na svom mjestu za objave nja nja nja nja nja), ali iz kojih razloga cijeli grad, cijela država, pa čak i regija bruji o tome? Ako nam je to najveći problem svima u životu-onda smo uistinu sretni i bogati.

A sad u to ime sreće i bogatstva odoh otvoriti čips i ušutkati kuje (Anno i Rexy) mašćobom i solju da im ne bi palo na pamet opet me zaspinati svojim isprdak forama-kako sam se uzrujala mogle bi vrlo lako,a vama preporučam isto, jer bolje se ugojiti nego ispasti iz aviona! Grli vas vaša iVERICA <3

Iva Matijaško Degač

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...