Moj vojnik

Diši. – rekla sam si dok sam radila posljednje korake prije ulaska u kuću, koja mi je više bila zatvor nego dom. A jednom sam je voljela. Voljela sam visoke čemprese i veliku trešnju u centru vrta, ispod koje smo ljeti sjedili i satima pijuckali kavu.

Voljela sam svoju mirnu ulicu i dolinu u kojoj smo živjeli, sad se čini, neki posve izgubljeni život.

Sve je ostalo isto zapravo, ali ja sam se posve promijenila. To je ono što je toliko boljelo. Svi su živjeli i sanjali iste snove. Svi su bezglavo za njima jurili, a ja sam život odrađivala.

Ustajala sam uvijek točno u 6 i 30. Umila se i podigla kosu. Obukla jednu od cvjetnih haljina koje više nisam voljela. Nanijela rumenilo na obraze i malo ruža boje breskve na usne. Zatim bih prošetala do pekarnice i uzela svježa peciva i uštipke. Vratila bih se dok svi još spavaju i skuhala jaku kavu.

Nekoliko trenutaka kasnije, svi bi se ukućani sjurili niz stepenice i kuću bi napunila graja.

Točila bi se kava i dodavali uštipci. Grijala bih mlijeko za najmlađe i vadila putar, pekmez i voće iz smočnice. Kuhala bih i čaj ako se netko poželio. Cjedila bih naranče i pravila kajganu.

Sve s mnogo ljubavi i s najširim osmjehom na licu.

Glumila bih da živim za njih. I oni su to pretpostavljam slutili ali nisu ništa govorili. Naučili smo se tako plesati u tišini jedni oko drugih. Oni su bili leptiri, a ja svjetiljka. Znali smo da će izgorjeti ako se previše približe, pa bi zastali na ugodnoj udaljenosti i tako me voljeli, a ja bih se pravila da mi je to u redu.

Kad bi se kao rakova djeca raštrkali svako za svojim poslom i obavezama, a maleni u školske klupe, ostala bih sama sa sobom, svojim mislima i hrpom posuđa.

Pospremala bih i redila kuću, ne razmišljajući o onome što radim. Automatizmom i umom na autopilotu. Drugačije mi je bilo nezamislivo egzistirati.

Morala sam gasiti misli jer svaka je vodila tamo gdje nisam željela ići. Svaka je vodila u jedan zagrljaj i u malu aleju sjećanja.

Moj vojnik bio je visok i crnokos, dubokih, izražajnih modrih očiju. Imao je visoko čelo i ponekad bi se mrštio. Ali kad bi gledao mene, imao bi najširi osmijeh na svijetu.

Volio je pričati o tome kamo ćemo putovati i uvijek me obrgrlio nježno kad bih u mislima odlutala i ugrizla se za usnu nešto iščekujući. Voljela sam naše tišine isprekidane njegovim dubokim udisajima. Voljela sam njegov gromoglasan smijeh i teške korake.

Voljela sam čovjeka koji je bio. Ljubazan, iskren i pravedan.

Voljela sam njegove usne i način na koji bi se pravio da mu ne smeta što ga ne želim poljubiti. Bože… da sam znala, više bih ga ljubila. Nikad ga ne bih puštala iz zagrljaja.

Ne bih se durila i izvoljevala gluposti kao što to djevojke rade. Bila bih mu bolja. Nježnija, smirenija…  i pravila bih se da poštujem sve te društvene norme koje su nam bile nametnute. Ne bih se toliko borila biti drugačija.

Možda je volio tu moju divlju stranu ali znam što je želio. Dom, obitelj, mir… pitam se zašto mu to nisam dala? Zašto sam morala biti toliko prokleto drugačija?

Možda bih sad imala malenog modrookog dječaka koji bi me podsjećao na njega. Možda crnokosu djevojčicu koja bi se toplo smiješila. I možda mi ova samoća ne bi bila toliko prokleto teška.

To be continued…

Marija Klasiček

 


Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica portala Amazonke.com i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

Comments

komentari

Protected by Copyscape