I sreća se uči…

Zvuk lomljenja srca. Osjećaj propadanja duše u ponor. Snažno nedostajanje sebe okolini isporučeno kao enormno nedostajanje tebe. Nas. Barem neka misle da sam ostala samoj sebi blizu.

Što sam ja imala od tvoga skrušenog pogleda koji je isporučio konačnu odluku pred moj pad? Što sam ja imala s nabijanjem razloga nakon godina vezivanja svega svoga uza sve tvoje?

Nemojmo se zavaravati nepostojećom nevinošću života. U godinama koje odmiču svako svakome ima za zamjeriti i prerane odlaske i prekasne dolaske. Davno sam ja shvatila da oružje blijedi u rukama dugovječnih parova. Davno sam shvatila da se stari protiv novih teško bore, a posebno teško to čine zaključani u svoju krletku.

Ne sumnjam da smo se mogli otisnuti dalje. Ne sumnjam u ljepotu toga života, jer su nas, naposljetku, s jedne strane slične stvari nasmijavale, a s druge su nas strane slične stvari i boljele. Ne sumnjam da od dva puta između kojih važemo i koje razmatramo, katkada treći bijaše pravi.

Kada dobrovoljno ne pristaneš na slobodu; kada budeš volonter svome tijelu ne zato što to želiš, već zato što to moraš; kada postaješ i osoba koja pada i ona koja si pruža ruku da ustaneš; kada se množina slama do zatupljujuće jednine – ti se pod prisilom mijenjaš.

Tako sam se jednom promijenila i ja. Zvuk lomljenja srca iz uvoda bio je strahovito jasan. Čist. Za razliku od burnih oluja koje su uslijedile. Za razliku od nasumična uletavanja u tuđe ruke u potrebi za makar kakvom zaštitom.

I sreća se uči.

Naučiti se sreći u samoći jedna je od najopsežniji lekcija. Ući u sebe i napraviti reda. Pobacati stare, nagomilane, obrasce koji ničemu ne koriste. Za to treba imati snage, a baš snage nakon propadanja duše u ponor – nemaš. I što onda?

Preostaje glumiti sreću. Preostaje uvjeravati sebe da je samoća okej. Da je ta bol koja prožima tvoje tijelo te koja se i fizički i duhovno manifestira – okej. Okej je bespomoćnost. Okej je da se prodaja sladoleda u dućanu tvoje zgrade usred zime enormno poveća, a da ti budeš jedini kupac. Okej je da netko zarađuje na tvojoj tuzi, jer jednom ćeš i ti zarađivati poene na tuđoj. Kada? Onda kada se oslobodiš, a hoćeš. Jamčim da hoćeš.

U očajničkoj potrebi za prvom pomoći ni glumiti nije loše. Uživljavati se u ulogu koja to nije. Biti glavni glumac u svome životu i dalje je bolje od uloge pukog promatrača.

I glumljena sreća ima potencijala postati srećom pravom.

A bijeg od ponovnog razočarenja može dovesti do čudesnog spoznavanja sebe i pronalaska baš one ruke koja se savršeno stapa u tvojoj. Ne odmah. Ne saplići se. Ne trči!

S jedne strane prazna postelja nerijetko je toplija od one ispunjene šutnjom iliti uvredama koje duboko izrezbaruju srce. Sve pamtimo. Što srcem, što umom. A kada zapamtimo i kada se pomirimo ozdravit ćemo i bit ćemo spremni – za kakav novi let, za kakve nove slobode.

potpisuje N.B. (Nela Baričević)


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”

Comments

komentari

Protected by Copyscape