Izgovori, izgovori i još malo izgovora…

Neodgovornost je tako ljigava osobina. Ne volim ljude koji se stalno nešto izgovaraju i za svaki svoj propust imaju vremena satima elaborirati zašto je to tako. Možda da u to vrijeme odrade što su obećali? – samo razmišljam na glas o očitom.

Tko želi nađe način, tko ne želi – nađe izgovor.

Znate već da odrađujem otkazni rok i da mi je šef naturio na vrat sve najgore poslove, ogorčen što odlazim. Kolege koji su navikli da potegnem za njima, još su šeprtljaviji i nemarniji no inače, kao da žele da mi posljednji dani u toj firmi prođu očajno, stresno i jadno.

Ali izdržat ću, jedino se pitam kako će oni kad odem? Tko će za njima popravljati? Tko će ih tjerati da odrade kad je strka?

Naći će već neku budalu, siguran sam. I nije moj problem i to znam, ali ne mogu se ne osjećati pomalo odgovorno. Naravno da mi ne pada napamet odustati od novog, puno boljeg i lakšeg posla, mnogo bolje plaćenog i još u struci, ali svejedno se ne mogu oteti dojmu da su mnogi ljudi danas jednostavno gotovani. Navikli da netko ili nešto brine o njima, da ih non stop gura, vuče, moli i povlači za rukav.

Rekao bi jedan moj frend – Pravo im bilo, dobili što su i zaslužili.

Moguće da jesu. Samo mene frustrira činjenica što njih to ni malo ne dira. Žive tako od danas do sutra i zaboli ih ćošak što će i kako će. Čekaju plaću i negoduju ako kasni, ali nikad se ne pitaju jesu li je zbilja zaradili? Jesu li dali tih barem 30% sebe ili su se šlepali, jer su mogli.

Briga ih što se kasni s isporukama jer to nije u domeni njihovog radnog mjesta, ali ne razumiju da ono što ne isporučiš – ne prodaš, a ako ne prodaš nema love, ergo nema plaće. Jebena logika!

I nije to tako samo u poslu, u svemu je tako. ‘Oćeš obiteljski, ‘oćeš frendovski, ‘oćeš u jebenoj vezi. Svi stalno imaju hrpu izgovora i misle lako će. Ili netko će drugi umjesto njih.

I bude, na kraju priče.

I ostat će sami pa će se čuditi zašto su dobili pedalu, zašto ih društvo izbjegava, zašto je rodbina od njih digla ruke, ili čak i rođeni brat.

Jednostavno je – nitko ne želi imati posla s neodgovornim i neotesanim primjercima ljudskog roda.

Moja riječ je sve što imam. Ako ju pogazim – što ostaje od mene? Ništa. Ljuštura.

Zbog toga da sumiram ovaj svoj netipični tekst – držite do svoje riječi ljudi! Držite do sebe! Jer vi ste sve što imate i ako ste neodgovorni prema sebi, ako olako dajete riječ i rasipate obećanja, kad tad lijepo će vas poklopiti život. Ostat ćete solo i nesposobni izvući se iz toga, jer ste navikli da netko drugi za vama popravlja.

To ne ide tako, život nema opciju premotaj i ne dolazi u više primjeraka pa da si kažete: “E ovaj put sam zajebao, drugi put ću pametnije. “

Imate samo ovo ovdje i sad. Samo svoju riječ i budite pošteni prema sebi pa je se ili držite ili drugi put jezik za zube i ne obećajte što niste u stanju ispuniti.

Šaptač


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape