Kapelica…

Moj nagli odlazak mnogi su procijenili kao impuls, posljedicu ludila koje me je obuzelo, moju reakciju i opsjednutost stvarima koje uopće nisu imale veze sa tim. Istina je ležala u meni i nije bilo potrebe da se objašnjavam nekome.

Istina je bila da sam prolazio težak period u mom životu. Možda i najteži period od kada sam postao svjestan sebe. Psihički izmoren, sagorio, plamen razuma tek blijedi plamičak koji lelujavo titra, prijeti da se ugasi svakog trena. Doveden do ruba ludila, provirio sam preko, u mračni bezdan i on mi je uzvratio pogled. Ono što sam vidio me je gotovo progutalo i odvelo u taj mrak, crnji od groba. Znao sam da se moram trznuti ili ću nestati. Dao sam otkaz, podigao svu ušteđevinu koju sam imao, prodao automobil, toliko drag, a opet toliko mrzak, za neke male pare, spakovao dvije torbe, obukao kožnu jaknu i sjeo na svoj novi chopper. Destinacija? Bilo gdje, samo što dalje odavde, iz mjesta koje mi je bilo teško poput planine. Trebao mi je reset cijelog bića, i fizički i psihički.
Isprva sam samo vozio instiktivno, odmarao u malim prenoćištima pored puta, upoznavao nove ljude, sklapao nova poznanstva. Svako novo poznanstvo me je mijenjalo, životne priče ljudi su mi pomagale da prevaziđem svoje probleme. Da lakše sklopim komadiće slagalice svog iskidanog života, da povratim nazad sebe.

Desilo se to negdje u Provansi, u okolini Saint-Rémy-de-Provencea. Bio je lijep dan, sunčan, a ja sam gotovo cijeli dan proveo na obali skrivenog jezerceta, na čijoj su se mirnoj, zelenoj površini ogledale bijele stijene koje su ga okruživale i zeleno rastinje. Sjeo sam da malo odmorim i nešto prezalogajim i vrijeme je jednostavno proletjelo. Valjda u toj tišini i zelenoj površini jezera moje nemirne misli pronađoše smiraj. Sunce je već zalazilo iza bijelih stijena, bježeći u svoje skrovište negdje iza horizonta, prepuštajući nebeski svod srebrnom licu Mjeseca, a ja sam lunjao brdima oko jezera, kroz raštrkane borove, tise i čemprese. Izgubljen u svojim mislima i tišini tog prelijepog, gotovo ukletog mjesta, dođoh na vrh brda i ugledah prizor od kojeg mi stade dah. Niz padinu brda se spuštao maslinjak, a usred maslinjaka se smjestila malena kapela. S vrha brda sam mogao vidjeti da je stara i trošna. Nije bila daleko, tek nekoliko stotina metara niže i odlučih da je pogledam. Oduvijek sam volio te stare, trošne zaostavštine davnih vremena bilo da su u pitanju zamci, hramovi ili tek ostaci nekog nebitnog kamenog zida koji napola viri iz zemlje.

Dok sam se spustio, Sunce je već zašlo za horizont i samo je nebo, obojeno nijansama crvene i narandžaste, svjedočilo o njegovom skorom boravku tu. Sa druge strane neba, Mjesec je već zauzimao svoje mjesto, praćen stadom sjajnih zvjezdica. Zamišljen, polako sam kročio maslinjakom, već odavno zapuštenim, rukama prelazeći preko lišća, pitajući se koliko je staro to drveće oko mene. Čuo sam za drvo maslina staro preko tri hiljade godina koje je još uvijek rađalo plodove. Tek kada sam prišao kapeli, vidio sam koliko je zapravo stara. Nekada bijelo kamenje sada je bilo sivo, prošarano zelenilom. Mjestimično oronuo zid, krov također. Krenuo sam sa druge strane i pažnju mi privuče drvo tamno ružičastih cvjetova. Nehotično, osmijeh mi zatitra na usnama. Judino drvo. Da li ga je neko namjerno posadio tu ili je sjeme tog drveta okrutnom igrom prirode pronašlo put do te kapele, nisam znao, ali bilo je smiješno vidjeti drvo na koje se navodno Juda pokušao objesiti nakon izdaje Isusa, tu u tom smiraju, pored te oronule kapelice. Ulaz u kapelu je bio tu, odmah do Judinog drveta. U hladu rascvjetale krošnje kamena klupica. Teška drvena vrata odškrinuta. Topli miris starine je dopirao iznutra, škakljući mi nozdrve. Umorno se stropoštah na klupicu. Hrapava kora Judinog drveta mi dodirnu leđa i ubrzo me leđa počeše svrbiti od nelagode pa se očešah o stablo.

Šta se češeš kao konj, rekla bi moja majka i sama pomisao na to mi izmami blijedi osmijeh na lice. Dok sam se češao primjetih nešto neobično. Dva stabla maslina. Stajala su tu, svega nekoliko metara ispred, van drvoreda drugih, uredno posađenih maslina. Zapitah se šta je sa njima? Zašto su usamljena i izdvojena? Čemu ta odvojenost od drugih? Koju priču kriju u tim izlistalim krošnjama? Šta bi ispričale te, koštanim prstima nalik, grane da mogu pričati? Te rupe na stablima, koje su zurile u mene, kao tužne oči dječije? Što više gledah u ta stabla, to su mi više ličila na ljudska bića zauvijek uhvaćena, kao nekom magijom, igrom nekog zlobnog maga, u taj oblik. Da li je to bila samo igra srebrne mjesečeve svjetlosti i sjena ili se to, pak, moj umorni um poigravao sa mnom?

Ustao sam protežući se. Noć je već pala, noćno nebo posuto hiljadama svjetlucavih zvjezdica, nadzirano pažljivim okom svog pastira Mjeseca. Noge, teške kao okovane, su me odbijale nositi i ja nemadoh drugog izbora do ući u staru kapelicu, jedino prenoćište. Moj chopper ostade tamo iza brda, na obali jezera. Mjesečina je prodirala kroz trošni krov, bacajući dovoljno prigušene svjetlosti unutar mračne kapelice da razaznam kamene klupice, nalik onoj ispod Judinog drveta, poredane u četiri reda. Ispred njih, na uzvišenju do kojeg su vodile tri stepenice, niša. Tu je vjerovatno stajao svećenik dok je slatkim glasom zavodio lakomislene, pričajući im bajke o svijetu i životu poslije ovoga i nagradama koje ih čekaju ako budu dobri. Zar moramo očekivati nagradu da bi bili dobri ljudi? Ne bi li jednostavno trebali biti dobri ljudi bez da očekujemo neku nagradu i zahvalnicu za to? Nije li to kupovina dobrote?

Iznad niše, okrugli prozorčić i u njemu ostatak šarenog mozaika. Snop mjesečine je prolazio kroz njega, prelamao se kroz komad obojenog stakla i padajući mi direktno na lice. Podigoh ruku zaklanjajući oči. Da sam bio religiozan, pomislio bih da imam bogojavljanje. Da su arhanđeli sišli da mi prenesu riječ Božiju. Da je sam Bradonja lično sišao da me dodirne svojim moćnim prstom.

Da sam bio, ali nisam. Bogovi nisu postojali, ni onaj kršćanski ni židovski ni muslimanski. Ako ih je nekad i bilo, odavno su ili umrli ili nas napustili. Što se mene ticalo, postojala je samo kurva sudbina, a ona je bila okrutna. Kurva sudbina i moji izbori. Dobri ili loši, bili su moji.

Izmakao sam se iz tog kruga svjetlosti i sjeo na klupu, uskovitlavši finu prašinu, koja se u debelom sloju nakupila na klupi, skupljana vjerovatno stoljećima. Dok sam sjedio na hladnom kamenu, nemir se probudi u meni. Nemir, koji sam mislio da sam davno zakopao negdje duboko u sebi. Nemir koji me je izjedao i uništavao samo tkanje mog bića. A za nemirom dođe i bijes, poznat koliko i nemir. Idu skupa, nikada jedan bez drugog.

Misli se počeše rojiti u glavi, dok je srce lupalo kao ludo. Činilo se da mogu čuti roj mojih mahnitih misli i dobovanje srce u pobožnoj tišini te kapelice. Ruke su mi grčevito stezale naslon klupe ispred mene, toliko da zglavci pobijeliše, a kosti zaškripaše. Suza, nezvana, ote se iz oka. Osjetih je kako izdajnički klizi niz obraz. Za njom krenu druga, treća, deseta, potočić. Zar opet? Sve ispočetka? Do kad?

Spuštam se na bok, dižem noge na klupu, ruke su mi jastuk. Pokušavam odagnati misli koje me obuzimaju, kontrolisati osjećaje koji me kidaju. Otjerati demone koje sam mislio da sam pobijedio. Sklopim li oči, bit će samo još gore. Taj osjećaj mi je previše dobro poznat. Kao hipnotisan gledam u onaj razbijeni prozor i srebrni potok svjetlosti koji se prosipa kroz njega. Pješčani čovjek dođe, posu svoju prašinu sna po meni i moji očni kapci otežaše i ja zaspah snom pravednika. Snom nevina djeteta čiste savjesti, bez tereta koje smo svi nosili. Otvorih oči na cvrkut ptica. Već je jutro odavno, a ja sam ležao na ledenoj klupi. Srebrni potok je zamijenila zlatna bujica, koja je sada navirala kroz razbijeni prozor noseći u svojim brzacima sitne čestice prastare prašine.

Dižem se, ni ne trudeći se da obrišem prašinu sa odjeće. Rukom zaklanjam snene oči dok izlazim iz kapelice. Dočekuju me one dvije usamljene masline. Da li se meni činilo ili su one bile bliže? Isprepletenije? Kao da se nisu htjeli odvojiti iz zagrljaja jednog drugog.

„Dobro jutro“, trznu me glas koji dođe s moje desne strane. Srce mi poskoči.

Na kamenoj klupi je sjedio svećenik u smeđoj odori širokih rukava. Ruke su mu počivale u krilu, prsti se smireno igrali sa brojanicom. Na jajolikoj, blago izduženoj glavi nije imao ni dlake. Tek nešto gušće obrve ispod kojih su blago sijala dva smeđa oka su ukrašavale njegovo duguljasto, usko lice. Usne su mu bile razmaknute u osmijeh koji je otkrivao nesrazmjerno velike zube.

„Izvini, nisam te želio prepasti. Niti buditi. Čekao sam da se probudiš.“

Protrljah oči. Još uvijek je bio tu. Ja se zavalih pored njega na kamenu klupu.

„Šta bih dao za šoljicu kafe“, promrmljao sam. Taj crni napitak dostojan bogova bi mi malo razbistrio zamućene misli.

Fratar se srčano nasmija. „Bojim se da te ne mogu poslužiti tim, prijatelju.“

Moj pogled je bio zakovan za masline. Bio sam uvjeren da su bile bliže jedna drugoj nego sinoć.

„Želiš da čuješ priču o njima?“

Zbunjeno sam ga pogledao. Postoji priča o dva stabla maslina?

„Naravno da postoji priča, zašto si tako zabezknut? Želiš li je čuti?“

Liznuh odjednom suhe usne i klimnuh glavom u iščekivanju priče o maslinama.

Svećenik, kojem je bilo teško odrediti godine jer je mogao imati negdje od dvadesetpet do pedesetpet, se zagleda u masline i započe priču svojim dubokim glasom.

„Jednom davno, kada je ova kapelica imala tek nekih dvije stotine godina, otac Augustin je bio zadužen za nju. Bilo je to vrijeme Albigenškog križarskog rata, čuo si za njega?“

Naravno da sam znao za vjerski progon bogumila u Francuskoj. Još jedan u nizu beskrajnih ratova vođenih u ime Boga, samo zato što se ime Boga kod ovih drugih razlikovalo od ovih prvih. Na moje potvrdno klimanje glavom, on nastavi.

„Mladi bračni par se tada skrio kod njega, u podrumu kapelice. Oni su bili katareni, neprijatelji Crkve, ali ih je on ipak sakrio jer su prije svega bili ljudi. Jedno vrijeme su ostali sakriveni tu, dok se stvari ne smire, ali Lucifer umiješa svoje prste u sve to i posla požudu u mozak mladog svećenika i on poželi tu ljepoticu kose boje klasja žita i očiju azurno plavih.

Bio je to osjećaj, neznan njemu, ali dok ih je gledao kako se vole, Lucifer je stajao iza njega i šaputao mu riječi koje mu mozak pomutiše. Želio je njeno tijelo pod svojim, da se smije njemu, kao što se smijala svom mužu. I dok ih je gledao, žudnja ga je proždirala, a Lucifer je zadovoljno trljao svoje ruke. Augustin ode i dogovori se sa križarima da uzmu njenog muža, a da nju poštede i ostave. Ali sudba ne bi da ona bude njegova. Kada križari dođoše, izvukoše njega iz podruma pred kapelicu. Ona je plakala i molila da ga poštede, Augustin ju je čuvao u svom naručju, opijen mirisom njene kose boje klasja žita u koju je zagnjurio lice i slatko kiselim mirisom njenog znoja. Stisnuo ju je oko struka, ne dajući joj da se istrgne, ali se istrgnu iz njegovih ruku i prvi udarac visoko podignutog mača, namijenjen njenom mužu, završi u njenim grudima kada se ispriječi. Vrisnuli su obojica, Augustin koji ju je želio i njen muž koji ju je volio. Obojica je izgubiše. Drugi udarac je posjekao katarena, njih dvoje padoše jednog pored drugog i isprepletoše prste gledajući se u oči dokle god je bilo života u njima. Križari odoše i ostaviše leševe supružnika baš tu, na tom mjestu.“ Glavom je pokazao ka dva stabla maslina.

„Augustin je bio u šoku. Ostao je bez nje, a Lucifer se slatko smijao. Augustin ih zakopa, ali onda drveće naraste i što je više raslo, to su ga čvorovi na njima podsjećali na njihova lica, grane na njihove isprepletene ruke. Augustin ih je posjekao, ali drveće je opet naraslo. Opet ih je posjekao, izvadio korijenje, posolio zemlju, posuo je krečom, ali opet, svaki put, drveće bi ga dočekalo ujutro. Ni u smrti, njihovoj ljubavi nije ništa moglo stati na put i to Augustina odvede u ludilo i na kraju u smrt.“

Ustao sam i približio se stablima. Dvije grane su se zaista ispreplele grančicama, poput prstiju ljubavnika. Čvorovi na njima su me gledale njihovim očima. Ruka mi nesigurno priđe jednom od čvorova i obrisa kap vode koja se pojavi na kraju čvora.

„Jednog dana je samo uzeo bodež i prekratio sebi život, upravo ovdje, na ovom mjestu, proklinjući dan kada ih je upoznao“, čuo sam svećenika iza sebe.

Okrenuh se i zaustih nešto da ga upitam, ali mi usta ostadoše poluotvorena. Na klupi nije bilo nikoga. Potražih ga pogledom na sve strane, ali nije bilo nikoga. Samo dvoje drevnih ljubavnika, rascjetalo Judino drvo i ja. Pogledah još jednom u ono Judino drvo. Da li je bilo moguće? Izdajnik? Ili sam samo to umislio? Ako je drvo masline moglo plakati, zašto onda Judino drvo ne bi moglo biti izdajnik, proklet na vječnost da stoji tu i gleda one koje je izdao i kojima je naudio.

Bilo mi je dosta svega. Nemiri u meni su se smirili, a ova avantura će ostati pohranjena u arhivama mog mozga da ljudi ne pomisle da je izmišljotina jednog poludjelog uma koji je sebi svašta umislio zbog svega što je prošao.

Okrenuh se i polako krenuh uzbrdo, ka svom chopperu i nastavku puta. Na vrhu brda se okrenuh, želeći još jednom da pogledam te ljubavnike smrznute u vremenu i odmahnuh im.

Zbogom.

Mirnes Alispahić

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...