Suradnja ili nešto dvanaesto…

Opet se ponavljamo, opet radimo iste greške u koracima i inatimo se jedni drugima. Što zbog prkosnog inata, što zbog samih sebe i naše ispravnosti. U krug se vrtimo, iz kruga pobjeći ne možemo. Vrtlog misli, osjećaja, zabluda. Jesmo li mi ti koji smo u pravu? Ili su svi drugi ti koji su glavni uzrok naših problema? Drugi koji su uvijek ispravni, a u toj ispravnosti u zabludi? Tko je kome šef?

Ne razumijem ljude koji sustavno odbijaju suradnju pod izgovorom vlastite pravednosti, samo zato što su, eto takvi i što se mi moramo, eto tako, njima prilagoditi. Njima i njihovom podjebavanju – jer, neslaganje je jedno, a forsiranje svojih idiotizama, bez ljutnje, za mene je čisto podjebavanje. Zašto se nadređeni moraju pokoriti nebuloznim ljudima? Njihovim rezonima. Njihovim moralnim vrijednostima. Zašto bih se ja (kao tvoja nadređena osoba) prilagođavala tebi, a ti osim sebe ne vidiš razlog našeg neslaganja? I na kraju krajeva zašto bi se itko prilagođavao meni – ako ne želiš raditi pokupi svoje misli i idi, a ako ti je želja napredovati kroz rad prihvati kritiku i ispravi se. Nitko nije stopostotna moralna vertikala, pa makar u to vjerovao cijelim bićem. Nitko nije ispravan, pa ni ja i čemu onda to spinanje u krug, samo zato što ne poštuješ hijerarhiju? Samo zato što te smeta što te kritiziram zbog našeg zajedničkog napredovanja.

Čemu izigravanje nečega što nismo? Od kuda ta potreba drugima spočitavati nešto što i sami radimo? Nisam najpametnija (iako volim isticati visinu svog vlastitog iq-a), nisam najmoralnija (iako je visina mojeg morala za mene na nivou), nisam ništa što ne želim biti – i to je ono što želim ostati. Privatno nemam namjeru mijenjati druge, ali isto tako ne želim da drugi mijenjaju mene. Moj život. Moj način života. Moje odabire. Moje snove. Moje moralne vertikale. ALI,…(obožavani moje “ali” i te tri točkice u nizu) poslovno niste Bogom dani. Nitko nije dan od Boga, ni vi, ni ja. Poslovno volim kompromise, dogovore, suradnju. Svi smo mi jedinke, ali najljepše radimo spojeni s različitim osobnostima. Poput simbioze upijamo jedni od drugih najbolje, sljubljujemo sve ideje i rađamo nove plesne korake koreografije koja zove se život. Kako privatno, tako poslovno, ljubavno i svakako kako se sjetimo. Simbioza različitosti – to je ono čemu težim u svemu. Ostavlja mi prostora da budem svoja, a opet da svoja nisam. Bez inata, bez spinanja, bez prisile.

I čemu onda potreba za nametanjem? Nadmetanjem? Pametovanjem? Ne shvatite me krivo, ali meni je više pun klinac (da ne napišem kurac) toga da titram oko tuđih ideja koje nemaju smisla, samo zato što nisu shvatili bit suradnje. Da, svi smo mi unikatni, da svi mi imamo svoje poglede na svijet, ali postoji razlika, postoji smisao – koji je vrlo jednostavan – jebi ga ljudi smo, nismo “cigani” (kako bi rekao moj stari, a cigani smo vlastitim odabirom) dogovoriti ćemo se i napredovati zajedno. ZAJEDNO ne pojedinačno, ne samostalno, ne prkosno vođeni vlastitim emocijama. Pogotovo ako radimo zajedno. Pogotovo ako poslovno surađujemo. Pogotovo ako sam ti ja nadređena.

Da, da – ja koja sam imala problema s autoritetima obožavam hijerarhiju i svaki bizz bez nje meni nije bizz. Meni nije ništa. Poštuj hijerarhiju, ali u pravo vrijeme na pravom mjestu iznesi svoje nezadovoljstvo konkretnim argumentima-brljezganje u prazno za mene (buntovnicu argumentima) nije ništa do isprdka u prazno. Imaj muda i iznesi svoj stav bez laprdanja i inata. Bez svih tih praznih prijetnji-u svemu, pa tako i u poslu svi smo zamjenjivi, budite toga svjesni/e – uvijek postoji netko tko je bolji od vas. Tko je spretniji od vas. Tko nudi više, a traži manje ili jednako kao i vi. Tko je jednostavno bolji. Zato, prestanite misliti da ste Bogom dani. Nitko nije dan od Boga da bi druge sustavno terorizirao svojim postojanjem i kvazi pravom da bude ono što je bez pokrića. Budi svoj, ali budi realan. Shvati da se jedinstvom s drugačijim stvaraju divne stvari i prestani misliti da si samo ti ispravan/a. Nitko nije rođen da bi bio sam, ali sam je odgovoran samo za sebe i svoja djela.

Konstriktivne kritike prihvatite razumom, ali ne srcem. Posao je posao ili kako bi babe rekle – služba je služba, a družba družba!

Iva Matijaško Degač

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...