Dom je tamo gdje…

Još od ranog djetinjstva pamtim jednog djeda iz Duvna i njegove priče do Münchena. Imao je najukusnije jabuke svijeta, kožni smeđi sat i osmijeh. Pričao bi svim putnicima o svom Duvnu, svojoj kući kraj najljepše šume, svojoj unučadi i velikom dvorištu. Tako bi on hvalio svoj rodni kraj, a moj dida naš. Slušali bi jedan drugog u tom pretjerivanju i ne pazeći na druge putnike koji su vjerojatno naviknuli.

Zadnji put kada sam ga srela u busu, poklonio mi je najukusniju jabuku svijeta. Većinu vremena je šutio gledajući u prazno. Već sam bila shvatila da bake nema, one što bi sjedila kraj njega i znala ga pokoriti kada bi pretjerao, ili ponuditi sendvičem da valjda malo zašuti.

Kada ga je vozač upitao hoće li se uskoro za stalno vratiti u svoje Duvno rekao mu je da Duvno nije Duvno bez nje. U njegovom srcu više ništa nije bilo isto. Duvno je postalo tek običan grad, hladan i pomalo tužan bez nje.

Shvatila sam sve. Kuća je samo običan beton bez onih koje volimo. Shvatim to svaki put u busevima i autima kada se vraćam. Svaki put na autocesti. Svaki put u tuđem gradu.

Dom nije ono betonsko izdanje, nego ono u njemu što te grli i čeka. Ono što te tješi i ljubi. Sluša i zadirkuje. Što će ti i najljepša kuća na svijetu, ako te nema tko grliti u njoj?!

Ako te nema tko dočekati s mirisom ljubavi i dobrodošlice. Ako u zidovima ne osjetiš “jedva smo te čekali. Imaš li se čemu vratiti ako u njoj nema ništa tvoje? Ako u njoj nisu pomiješani glasovi i mirisi onih koje voliš?

Svi ćemo jednom biti na njegovu mjestu. Jednom će Duvno, Zagreb, Posušje pa čak i Pariz u nečijim očima postati tek običan i hladan grad i kuver uspomena.

Jednom kada ode dio tebe pa vikneš: “Grad nije isti bez tebe! Grad više nema smisla!” I utopiš se u masi s pogledom u daljinu i vračaš život. Nema ti smisla otvarati vrata i prozračiti kuću. Nema ti smisla ulaziti u sve prostorije da te ne napadnu uspomene obješene na zidove i ostavljene u kutije na ormarima.

Dom nije beton, nego sve u njemu. Dom su one ruke koje su s tobom zidale beton, a više ih nema. Dom su oni glasovi koje čuješ u sebi kada otvoriš vrata i više nikog ne vidiš, ali osjećaš. Dom nema smisla bez voljenih… Džaba sve.

Jednom ćemo svi to proći jer je život takav, do tada grlite vaš dom i zahvalite jer se još ima smisla vraćati nekim rukama, nekim zagrljajima, nekim srcima. Jednom tog neće više biti.

Nadam se da je djed iz Duvna dobro. Da je pronašao novim dom u svojim unucima i da je Duvno ponovno najljepši kraj dok ne ode njoj. Jednom. ❤

Josipa Milas

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...