U nekom trenutku prihvatiš da se život svodi na ono malo vremena što nam je dano i koje curi, brzo, poput zrnaca u pješčanom satu.

  • Kamo si opet odlutala?
  • Odlutala? – trgnula sam se i pogledala ga zbunjeno.
  • Odlutala. Šutiš već četvrt sata i imaš onaj sanjivi i tužni pogled.
  • Samo sam… prisjećala se. Nije važno. – odgovorila sam i nastavila ljuštiti mahune, brzo i spretno, radeći to onako napamet ali s voljom.
  • Opet si mislila o njemu? – nastavio je a ja sam se trudila šutjeti i praviti da ga ne čujem. Nisam voljela kad bi me Jozef vikendom posjećivao, iako smo bili prijatelji od malih nogu. Njegova blizina počela mi je smetati, jednako kao i njegova netaktična i glupa pitanja.
  • To što se praviš da problem ne postoji, ne znači da će problem nestati, samo si činiš loše.
  • Ne želim o tome pričati! – vrisnula sam, ledena kraljica mirnoće konačno je izgubila takt. Nisam više mogla podnijeti njegove upite, njegovo nježno guranje u „ispravnom smjeru“, njegovu potporu, ljubav i poglede prepune želje koje mi je upućivao.
  • Neću ti nikada uzvratiti, uzalud se nadaš. – konačno sam rekla na glas, skupila preostale mahune sa stola, bacila ih u košaru i udaljila se.
  • To što si radiš niti je zrelo niti je normalno! Prošla je skoro godina, trebaš nastaviti živjeti! – viknuo je za mnom, a zatim se nakašljao primijetivši da ga moja tetka mrzovoljno promatra s prozora.

Ona jedina nije odobravala njegovo konstantno oblijetanje, jednako kao što je mrzila što ga moj otac na to potiče. Znala je da se ne želim udati za njega i da mu nikada neću uzvratiti. Bila mi je jedina potpora i nikada nije postavljala glupa pitanja – kako sam i o čemu razmišljam. Znala je. Kao što zna svaka žena koja je izgubila svog životnog suputnika.

Znala je da se istinska ljubav ne zaboravlja za cijeli život, a kamoli za nekoliko mjeseci. Znala je da voljeti znači oduprijeti se svim normama i svim naoko ispravnim stvarima. Znala je da to ponekad znači ići protiv sebe.

Odložila sam košaru na kuhinjski stol i sjela, skupivši ruke na krilu. Gledala sam u pod i u sebi proklinjala sve što osjećam i sve što jesam.

  • Nije u redu to što ti rade. – čula sam tetkin glas a tren zatim osjetila miris duhana koji je ispunio malu kuhinju.

Tetka je pušila od kad pamtim i nije se trudila pušiti damski. Uvijek je govorila da ona nije dama i da nema što glumiti. Motala je duhan i sama ga sadila, a kad bi joj prisjeo život znala je uzeti bocu rakije, sjesti pod trešnju, pripaliti cigaru i opsovati svima i svakome točno što ga ide. Masu sam puta poželjela biti poput nje. Slobodna. Ali nisam imala ni pola njene hrabrosti.

  • Moraš otići odavde ako se želiš spasiti. – rekla mi je i gledala me direktno u oči, ona nije bila jedna od onih što oklijevaju.
  • Ali otići kamo?
  • Bilo kamo. Svijet je velik.
  • Rat je.
  • Uvijek je rat. – pogledala me i povukla dim a zatim mi se unijela u lice:
  • Ako ostaneš ovdje kroz par mjeseci bit ćeš žena tog kržljavog napasnika. Svaku noć ćeš mu širiti noge i trpjeti kako slini po tebi. Rodit ćeš mu musavu, štrkljavu djecu, prati gače i svaka pora tvog tijela bit će njegova igračka. Ali bit ćeš nečija gospođa. I to dobrostojeća, sačuvat ćeš obiteljsko ime i čast i ostat ćeš dama. Naravno ako ti je to važno? – izgovorila je upitnim tonom i puhnula mi dim u lice.

Šutjela sam. Bila je u pravu. Mogla sam se samo zavaravati do sudnjega dana, ali u dubini duše sam znala da će me otac na kraju udati za Jozefa i da ako to zaista želim izbjeći moram nešto poduzeti odmah. Ne mogu se više praviti da će sve nestati, samo zato što bih ja to htjela. I moram prestati čekati onog koji se više nikada neće vratiti.

Ustala sam i nekako odlučno pogledala tetku, ali nisam ništa rekla. Odmaknula se i pustila me da izađem iz kuhinje. Ogrnula sam se kaputom  i izašla na dvorište. Jozefa nije bilo u vrtu i laknulo mi je. Užurbanim korakom krenula sam prema jezeru. Trebalo mi je zraka, trebalo mi je da promislim što ću i kako ću… trebalo mi je hrabrosti za ono što sam odlučila napraviti.

Sumrak se spustio nad dolinu i zlaćano se nebo gubilo u tami. Jesenji vjetar ponovno se isprepleo među krošnje i počeo igrati mojom kosom. Zavukla sam ruke u džepove osjećajući nagli nalet studeni, a zatim sam iza sebe čula užurbane korake. Nesvjesno i nekako instinktivno ubrzala sam korak, shvativši da je taj neznani netko iza mene učinio isto.

Počela sam trčati i shvatila da sam progonjena. Skrenula sam s glavne staze u šumski prečac kojim sam mogla brže stići kući. Koja pogreška.

Srce mi je glasno lupalo, a adrenalin punio žile. Osjećala sam kako granje udara po mom licu dok trčim niz mračni puteljak, a onda sam tek tren zatim osjetila jak udarac o leđa i pala u travu. Potpuno sam se izgubila na nekoliko trenutaka, a kad sam došla k sebi, osjećala sam težinu nečijeg tijela na svom.

  • Ovaj put mi nećeš pobjeći. Bježiš toliko dugo.
  • Jozef? Što to radiš? Pusti me! – kriknula sam i moj krik prepao je jato golubova što se naglo vinulo u vis.
  • Pokazat ću ti što je pravi muškarac. – pritisnuo mi je rukom usta dok sam se pokušala osloboditi njegovog stiska.

Na nebu se pojavio jaki sjaj mjeseca i posve jasno sam mu vidjela oči dok je rukom prelazio preko moje haljine, stiskao mi grudi i gledao me kako nikada nije – kao stvar, stvar koju može uzeti kako mu se prohtije. Nešto se u meni skamenilo i shvatila sam da bi me mogao ubiti ako se budem previše borila, pa sam odlučila otrpjeti to što je naumio a kasnije… kasnije ga ubiti golim rukama.

Osjetila sam kako grubo prelazi preko mojih bedara i zavlači ruku pod moju haljinu, jezikom mi je prešao preko vrata a zatim rekao:

  • Ako budeš dobra djevojčica maknut ću ruku. Obećaj da nećeš vrištati.

Klimnula sam glavom i osjetila kako miče ruku. Gledala sam ga ravno u oči dok je otkopčavao smičak na svojim hlačama i dok je naglo i grubo prodirao u mene. Osjetila sam bol i jedna je naivna suza kliznula niz moje lice.

Kad je završio, poljubio me, još jednom rukama prošao po mom tijelu, razmaknuo mi noge i rekao:

  • Nisam se nadao da si još djevica. Lijepog li iznenađenja. Da si o ovome šutjela! Ne bismo da se nešto dogodi nekom tvom. Rat je mala… unio mi se u lice i nastavio: Zgodno je imati moćno vojno lice za svojoj strani.

Poljubio me, uspravio se, popravio hlače i otišao. A ja sam znala da sam u tom trenutku zaista umrla do kraja.

Nastavit će se…

Marija Klasiček

 

Komentari

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne? Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija. Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari :)