Izgubljena nevinost

U nekom trenutku prihvatiš da se život svodi na ono malo vremena što nam je dano i koje curi, brzo, poput zrnaca u pješčanom satu.

  • Kamo si opet odlutala?
  • Odlutala? – trgnula sam se i pogledala ga zbunjeno.
  • Odlutala. Šutiš već četvrt sata i imaš onaj sanjivi i tužni pogled.
  • Samo sam… prisjećala se. Nije važno. – odgovorila sam i nastavila ljuštiti mahune, brzo i spretno, radeći to onako napamet ali s voljom.
  • Opet si mislila o njemu? – nastavio je a ja sam se trudila šutjeti i praviti da ga ne čujem. Nisam voljela kad bi me Jozef vikendom posjećivao, iako smo bili prijatelji od malih nogu. Njegova blizina počela mi je smetati, jednako kao i njegova netaktična i glupa pitanja.
  • To što se praviš da problem ne postoji, ne znači da će problem nestati, samo si činiš loše.
  • Ne želim o tome pričati! – vrisnula sam, ledena kraljica mirnoće konačno je izgubila takt. Nisam više mogla podnijeti njegove upite, njegovo nježno guranje u „ispravnom smjeru“, njegovu potporu, ljubav i poglede prepune želje koje mi je upućivao.
  • Neću ti nikada uzvratiti, uzalud se nadaš. – konačno sam rekla na glas, skupila preostale mahune sa stola, bacila ih u košaru i udaljila se.
  • To što si radiš niti je zrelo niti je normalno! Prošla je skoro godina, trebaš nastaviti živjeti! – viknuo je za mnom, a zatim se nakašljao primijetivši da ga moja tetka mrzovoljno promatra s prozora.

Ona jedina nije odobravala njegovo konstantno oblijetanje, jednako kao što je mrzila što ga moj otac na to potiče. Znala je da se ne želim udati za njega i da mu nikada neću uzvratiti. Bila mi je jedina potpora i nikada nije postavljala glupa pitanja – kako sam i o čemu razmišljam. Znala je. Kao što zna svaka žena koja je izgubila svog životnog suputnika.

Znala je da se istinska ljubav ne zaboravlja za cijeli život, a kamoli za nekoliko mjeseci. Znala je da voljeti znači oduprijeti se svim normama i svim naoko ispravnim stvarima. Znala je da to ponekad znači ići protiv sebe.

Odložila sam košaru na kuhinjski stol i sjela, skupivši ruke na krilu. Gledala sam u pod i u sebi proklinjala sve što osjećam i sve što jesam.

  • Nije u redu to što ti rade. – čula sam tetkin glas a tren zatim osjetila miris duhana koji je ispunio malu kuhinju.

Tetka je pušila od kad pamtim i nije se trudila pušiti damski. Uvijek je govorila da ona nije dama i da nema što glumiti. Motala je duhan i sama ga sadila, a kad bi joj prisjeo život znala je uzeti bocu rakije, sjesti pod trešnju, pripaliti cigaru i opsovati svima i svakome točno što ga ide. Masu sam puta poželjela biti poput nje. Slobodna. Ali nisam imala ni pola njene hrabrosti.

  • Moraš otići odavde ako se želiš spasiti. – rekla mi je i gledala me direktno u oči, ona nije bila jedna od onih što oklijevaju.
  • Ali otići kamo?
  • Bilo kamo. Svijet je velik.
  • Rat je.
  • Uvijek je rat. – pogledala me i povukla dim a zatim mi se unijela u lice:
  • Ako ostaneš ovdje kroz par mjeseci bit ćeš žena tog kržljavog napasnika. Svaku noć ćeš mu širiti noge i trpjeti kako slini po tebi. Rodit ćeš mu musavu, štrkljavu djecu, prati gače i svaka pora tvog tijela bit će njegova igračka. Ali bit ćeš nečija gospođa. I to dobrostojeća, sačuvat ćeš obiteljsko ime i čast i ostat ćeš dama. Naravno ako ti je to važno? – izgovorila je upitnim tonom i puhnula mi dim u lice.

Šutjela sam. Bila je u pravu. Mogla sam se samo zavaravati do sudnjega dana, ali u dubini duše sam znala da će me otac na kraju udati za Jozefa i da ako to zaista želim izbjeći moram nešto poduzeti odmah. Ne mogu se više praviti da će sve nestati, samo zato što bih ja to htjela. I moram prestati čekati onog koji se više nikada neće vratiti.

Ustala sam i nekako odlučno pogledala tetku, ali nisam ništa rekla. Odmaknula se i pustila me da izađem iz kuhinje. Ogrnula sam se kaputom  i izašla na dvorište. Jozefa nije bilo u vrtu i laknulo mi je. Užurbanim korakom krenula sam prema jezeru. Trebalo mi je zraka, trebalo mi je da promislim što ću i kako ću… trebalo mi je hrabrosti za ono što sam odlučila napraviti.

Sumrak se spustio nad dolinu i zlaćano se nebo gubilo u tami. Jesenji vjetar ponovno se isprepleo među krošnje i počeo igrati mojom kosom. Zavukla sam ruke u džepove osjećajući nagli nalet studeni, a zatim sam iza sebe čula užurbane korake. Nesvjesno i nekako instinktivno ubrzala sam korak, shvativši da je taj neznani netko iza mene učinio isto.

Počela sam trčati i shvatila da sam progonjena. Skrenula sam s glavne staze u šumski prečac kojim sam mogla brže stići kući. Koja pogreška.

Srce mi je glasno lupalo, a adrenalin punio žile. Osjećala sam kako granje udara po mom licu dok trčim niz mračni puteljak, a onda sam tek tren zatim osjetila jak udarac o leđa i pala u travu. Potpuno sam se izgubila na nekoliko trenutaka, a kad sam došla k sebi, osjećala sam težinu nečijeg tijela na svom.

  • Ovaj put mi nećeš pobjeći. Bježiš toliko dugo.
  • Jozef? Što to radiš? Pusti me! – kriknula sam i moj krik prepao je jato golubova što se naglo vinulo u vis.
  • Pokazat ću ti što je pravi muškarac. – pritisnuo mi je rukom usta dok sam se pokušala osloboditi njegovog stiska.

Na nebu se pojavio jaki sjaj mjeseca i posve jasno sam mu vidjela oči dok je rukom prelazio preko moje haljine, stiskao mi grudi i gledao me kako nikada nije – kao stvar, stvar koju može uzeti kako mu se prohtije. Nešto se u meni skamenilo i shvatila sam da bi me mogao ubiti ako se budem previše borila, pa sam odlučila otrpjeti to što je naumio a kasnije… kasnije ga ubiti golim rukama.

Osjetila sam kako grubo prelazi preko mojih bedara i zavlači ruku pod moju haljinu, jezikom mi je prešao preko vrata a zatim rekao:

  • Ako budeš dobra djevojčica maknut ću ruku. Obećaj da nećeš vrištati.

Klimnula sam glavom i osjetila kako miče ruku. Gledala sam ga ravno u oči dok je otkopčavao smičak na svojim hlačama i dok je naglo i grubo prodirao u mene. Osjetila sam bol i jedna je naivna suza kliznula niz moje lice.

Kad je završio, poljubio me, još jednom rukama prošao po mom tijelu, razmaknuo mi noge i rekao:

  • Nisam se nadao da si još djevica. Lijepog li iznenađenja. Da si o ovome šutjela! Ne bismo da se nešto dogodi nekom tvom. Rat je mala… unio mi se u lice i nastavio: Zgodno je imati moćno vojno lice za svojoj strani.

Poljubio me, uspravio se, popravio hlače i otišao. A ja sam znala da sam u tom trenutku zaista umrla do kraja.

Nastavit će se…

Marija Klasiček

 

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...