Kako biti mama, a ostati svoja?

Kada sam postala mama, prva stvar na koju sam se morala naviknuti bila je činjenica da si više nisam prva. Iako će vam svi reći da je to nešto što dolazi prirodno, samo od sebe, i zdravo je i poželjno, opet me uhvatilo poprilično nespremnu. Naravno da se pripremate voljeti to biće više nego išta do tada, kao i što se pripremate biti mu rob prvih godina života. Očekujete da će vam djetetove potrebe biti prve na listi prioriteta jer ste odgovorni za to malo bespomoćno biće.

Čarolija koju osjetite od trenutka kada postanete majka teško je opisiva. Nema tu nekih munja i sijevanja, nema pomicanja tektonskih ploča niti šokantnih fizičkih promjena (tako je, to znači da vam ni stomak ne nestane misteriozno, preko noći). Čarolija se nalazi u tom nekakvom neobjašnjivom miru koji vas preplavi, o osjećaju da kada imate to dijete u rukama, imate cijeli svijet i svemir je u ravnoteži.

Kao i svaka zaljubljenost, i ova s vremenom izgubi na svojoj ludosti i ustupi mjesto pravoj ljubavi. To znači da i dalje beskrajno volite svoje dijete, ali si priznajete da ukakana pelena baš i nije najbolji prizor u povijesti čovječanstva. To znači da, iako ste na početku bježali od ljudi, s vremenom polako poželite svoj život natrag. Ne cijeli, ne bez ovog dijela s majčinstvom, ali barem djelomične segmente. Želite se ponovno osjećati kao žena, kao studentica, kao radnica, kao ljubavnica, kao intelektualac, kao kvočka (tračajući s frendicama na kavi) i sl. Jer kako beba odrasta, sve vas manje treba i otvara vam prostor za djeliće života koje ste i prije imali.

I to je normalno. Svi smo mi kompleksni i nitko nema samo jednu stranu ličnosti, jedan afinitet, jednu osobinu.

Osim ako ste mama.

Onda ne.

Jer vidite, suvremeno društvo istovremeno podiže majke na pijedestal kao one bez kojih svijet ne bi postojao. One koje su te koje podižu nove generacije. One su te koje nam podaruju čaroliju novog života. One su one koje njeguju, tješe, hrane, uspavljuju i pružaju ljubav. Ali vidite, to isto suvremeno društvo će vam reći još jednu stvar – to da od trenutka od kada postanete majka, vi više nikada u životu ne možete biti ništa drugo.

Naravno da ću se ja do kraja života osjećati kao i majka i svaka odluka koju donesem, donesena je prvenstveno s tim malim bićem na umu. Svaki moj potez uvjetovan je njenom dobrobiti. Ima mali milijun stvari koje bih možda učinila, pokušala, usudila se, par stotina litica s kojih bih skočila naglavačke, pa što bude… Ali to neću učiniti jer od trenutka od kada sam postala majka, moj život nije samo moj i ja sam toga itekako svjesna.

Ali to i dalje ne znači da je u redu da me, mene i svaku ženu rodilju na svijetu, društvo doživljava na takav način. Da, ja jesam majka SVOM djetetu, ali nisam majka po zanimanju. Nije mi to ni posao, ni hobi niti karakterna crta. To je samo jedna razina mog bića.

Svejedno, kao što navodi poznata blogerica Constance Hall, ako pogledate oko sebe, čut ćete sve o ‘mamama koje su kod kuće’, koje su svoj život podredile obitelji. Čut ćete i za majke koje su zaposlene, majke koje rade pola radnog vremena. Nakon što imate dijete, ako budete iznimno fit, možda vas utrpaju u kategoriju ‘fitness mame’, a ako ih baš jako oduševite, žigosat će vas kao MILF. I svaki vaš pokret, svaka radnja, bit će secirana kroz prizmu ‘one koja je majka’.

Jer ‘izgleda brutalno, ali mogu misliti što to dijete radi dok si ona dva sata crta obrve’.

Jer ‘lako je odraditi njenu satnicu kad djecu čuva muž kod kuće’.

Jer ‘i ja bih tako izgledala da sam bila sebična i stala samo na jednom djetetu.’

Jer ‘tu se naslikava po fejsu, a dijete musavo hoda okolo’.

Jer ‘zamisli, ostavlja dijete baki po pet dana da bi išla u London’.

Jer ‘lijepo je znati da se ima vremena za hobi kad platiš nekome da ti očisti kuću’.

Jer – vi nastavite niz.

I to je osnovna srž problema. Ženina sposobnost rađanja, kao i njena predanost majčinskoj ulozi, trebala bi biti i ostati isključivo njena vlastita stvar. Ako je netko ‘loša’ majka, to ne bi trebalo imati nikakve veze s njenom karijerom. Ako netko ide na zbor, umjesto da opere suđe za svojom djecom, samo je njihova odluka. A da ne govorimo o vječnom problemu ‘očeva koji pričuvaju VLASTITU djecu’?! Jesmo li mi svi kolektivno poludjeli? Trebam li se zahvaliti mužu što se sjetio da je pola ovog odavajućeg DNK-a njegovo?!

Da ne budemo u potpunosti nepravedni, možemo reći da, naravno, nije sve tako crno. Nekada će vam se ljudi diviti što ste mama, a uz to imate život. Jer je to stotinama godina bilo nepojmljivo pa se valjda mozak još nije asimilirao. Ali možemo spomenuti sve te očeve koje nitko ne oslovljava s ‘zaposleni očevi’. Jer su oni samo muškarci koji su zaposleni. To jesu li očevi ili ne, nema veze s njihovim životom izvan kuće. Ako su dobri očevi, onda im treba podići spomenik. Ako nisu, nema veze – ima onih koji će to odraditi za njih dok se oni bave nogometom, pivom s frendovima, novom kompjuterskom igricom ili punjenjem baterija u tišini.

Jer, znate, oni su prvo muškarci, a onda tek sve ostalo.

Prvo su ljudi, a nakon toga sve što požele biti.

Mi nismo. Mi smo prvo majke.

A sve što dolazi nakon toga nije toliko bitno. Možda smo i redateljice, spisateljice, kuharice, fitness trenerice, poduzetnice. Ali to ionako nije bitno. Bitno je da smo majke i da znamo svoje mjesto i svoju zadaću.

Naravno, uvijek može gore, možete biti u tridesetima i ne biti majka.

Ili ono najgore – biti nemajka!

Pa živjele sve nemajke koje smatraju da imaju pravo imati život bez obzira što imaju uza se taj mali teret koji nikada ne izbacuju iz glave. Na koji nikada ne zaboravljaju, nikada ne izbace iz svijesti. Prekidač se nikada ne gasi. Ali naša neizmjerna ljubav i spremnost na žrtvu za vlastito mladunče ne bi smjeli koristiti protiv nas samih. To što je moje dijete moj svijet, ne znači da svi drugi imaju pravo svoditi taj isti svijet – samo na to dijete.

Zapamtite – nema sretnog djeteta bez sretne mame. A mama je sretna kada je potpuna. Pa makar to uključivalo i dva sata zaboravljanja na ulogu majke. Jer na to imamo pravo kao osobe, kao ljudi koji jesmo.

Maja Marić


Maja Marić

Kraljevna na zrnu graška dugo je bila moja najdraža bajka iako nisam znala točno reći zašto. Uz Snježnu kraljicu i Sretnog princa nekako je uvijek dirala tu neku žicu duboko u meni. Divna krasna mila pametna kraljevna kojoj jednostavno UVIJEK nešto smeta! Nešto poput graška. Maleno i nebitno, reći će neki. Ali ne i kraljevna! A takva sam i sama – krunu sam zagubila negdje putem, ali ostao je taj vječni osjećaj iritacije. Iz tuđe perspektive tako sam vječno bila razmažena, čudna, ufurana cura koja pati od sindroma Marije Antoanete! Ja se jednostavno nisam obazirala i pronašla sam ispušni ventil – pisanje. O svemu i svačemu, o radostima i tugama, o bjesovima i čarolijama, o najmračnijim sferama. O majčinstvu i tetovažama, o glazbi i gastarbajterima. O smislu postojanja i ljubavi prema kavi. Osim ovog divnog portala, pronaći ćete me i na #misusovo blogu. A ja ću i dalje pisati uvijek i svugdje, baš u inat grašku! A ostali… pa – neka jedu kolače!

Comments

komentari

Protected by Copyscape