Kod čika doktora…

Znate šta je fascinantno? Što dosta muškaraca više pažnje posveti održavanju svog vozila negoli održavanju ispravnosti one međunožne mašinerije. Uvijek se ima novca i vremena za uložiti i servisirati svog četvorotočkaškog ljubimca, ali onaj visuljak s kojim si odrastao i asesoari koji idu uz njega, spadaju u domen javne sramote kad je pitanje njihovog održavanja. Ne daj Bože da ti neko od raje sazna da si išao urologu ili provjeriti kakvo je stanje u kasarnama po pitanju brojnog stanja i moći punoglavaca.

Elem, dođe i to vrijeme u životu svakog muškarca da ode i te stvari pregledati. Sjedneš, popiješ koju ljutu, zapališ cigaru-dvije. Kutiju. Sabereš se i spreman si. Ne znaš šta te čeka. Ako je muško, igrat će ti se sa pišom što je veliko no-no u svijetu heteroseksualnih odraslih muškaraca. Ipak su to igračke s kojima se volimo igrati, ili sami ili dati ženama da se one igraju. Neko će već znati šta da radi. A šta ako je doktor žena? Šta pukne bruka kad Tvrko reaguje na nježni dodir svilenkaste ženske ruke? Kakva će drugačija biti? U muškom mozgu ne postoje ružne doktorice. Svaka je tip top, u kratkim suknjicama, bijelim halterima i čipkastim hulahopkama. I ne nose gaćice, logično. Dileme, nedoumice. Kolebanja.

I tako, kreneš. Saznaš da ti je doktor muško, odradiš pregled. Uđeš pod tuš i dok ključala voda furi tvoje tijelo, a grozomorni plikovi iskaču posvuda, sjediš u kadi, sklupčan kao fetus, liješ gorke suze pitajući se da li si sada gay jer su tvoje mošnice upravo bile u ruci drugog muškarca. Da, čak ih je i protrljao kao magični grah, onako kako samo tvoja draga zna.

Sat vremena poslije, hladna voda je saprala sve sa tebe i zaustavila je krvarenje iz ogrebotina koje si nanio samom sebi četkajući se u pokušaju da sapereš tu pogan. Nisi gay, ipak si to sve umislio. Doktor ti je rekao da odeš i uradiš spermiogram. Za svaki slučaj.

Nađeš laboratoriju, pozoveš.

„Halo?“, ženski glas s druge strane.

Raspitaš se za spermiogram, dobiješ informaciju da moraš donijeti uzorak. Nema ostavljanja depozita na šalteru banke.

„Molim? Znači, moram „prikupiti“ uzorak kući i prenijeti cijelu nesuđenu generaciju porodice preko pola grada u roku 15 minuta?“

Da stvar bude gora, dobio si i termin do kojeg se primaju tvoji mali punoglavci. Znači, moraš izaći s posla. OK, urađeno. Promrmljao si nešto u bradu dok si izlazio iz firme kad su te pitali zašto izlaziš ranije. Sigurno nećeš procvrkutati: „Idem se dirati. Doktor mi naredio.“ Ne, promrljat ćeš nešto u fazonu: „Ma idem tetki neke lijekove da odnesem.“ Glas djevojke sa recepcije se gubi iza tebe.

„Ali ti nemaš tetkuuuu.“

Došao si kući. Sam si. Spremaš se na zadatak. Treseš se kao da ti je prvi put. Toliko si zaglupio da više ne znaš ni šta treba da radiš, a čak se u jednom trenutku pitaš trebaš li koristiti zaštitu. Glupan.

Gledaš u onu plastičnu bočicu i pitaš se: „Trebam li ovo napuniti do vrha?“ Šta je to za tebe, muškarčino? Opleti i natoči to, rasplodni pastuše. Bi ti, ali ne lezi vraže. Tehnički problemi. Gledaš ga, on se postidio. Nije valjda?

„Slušaj, nije nam ovo prvi put. Radili smo ovo toliko puta prije. Hajde, šta je sad? Imaš tremu? Ne brini. Dođi. Tako.“

Malo predigre, nježnih riječi, izjava ljubavi i topli dodir Desanke Šakić, te stare zavodnice koja ga zna u dušu, čine čuda. Gledaš nervozno na sat. Vrijeme neumitno prolazi. Moraš požuriti, a on neće pa neće. I konačno, ta daaaa. Čašica je… Šta? Ovo? Je li te stid? Pa to nije dovoljno ni za kakvu analizu. A apstinirao si kako su ti rekli. Je li to dovoljno? Sad i tebe hvata strah. Šta ako nije? Kasno je sad.

Stidljivo motaš svoje nesuđeno potomstvo u papir, da izbjegneš glupa pitanja tipa: „Hej, je li to jogurt?“ „Ma jok, izveo malo djecu u šetnju. Žurim.“

Sjedaš u auto, pričaš sa dječicom da se ne osjećaju usamljeno u tami tvog džepa sakoa, pritišćeš gas i juriš ka laboratoriji, a onda u stilu Diesela Vina, ulijećeš ispred. Gume škripe, asfalt stenje. Dječica urlaju. Prepao si ih, ali si ih doveo žive.

Ulaziš, nabacuješ glupav osmijeh jer su na prijemu materijala dvije djevojke. Zemljo, otvori se. Sad znaju da si mali masturbator. Pervertit jedan. Nervozno gledaš u oznojene dlanove čisto da provjeriš vide li se one dlake za koje kažu da rastu ako previše masturbiraš.

„Uzorak je uzet?“, pita te ova jedna.

„Svježe je iscjeđen. Nema ni 15 minuta. Hehehehe.“ Ne možeš da vjeruješ kako si samo humorističan. Nešto te je krenulo taj dan.

Vadiš ucviljenu dječicu, koja su se skupila na dnu one plastične čašice kao siročići. Skidaš onaj papir kojim si ih umotao. Odjednom se osjećaš još većim glupanom. Kao oni ljudi što donesu uzorak mokraće u tegli od majoneze. Onoj od 640 g. Punoj do vrha.

Odlaziš u strepnji, čekaš rezultat, a onda. Ta daaaaa. Super sperma. Wonder Woman, spremi tu maternicu. Superman je na aparatima.

Ne lezi vraže. Ipak postoji prava laboratorija za te stvari. Pa naravno, glup si. Zakazuješ termin. Opet apstinencija.

„Šta? 72 sata? Ali… Ali, prošli put su mi rekli 48… Dobro… Dobro, 72 sata.“

Ovaj put ne moraš nositi nesuđene generacije sa sobom u mraku svog džepa i plašiti ih. Ne, ovaj put genocid možeš vršiti na licu mjesta. Super, kao u filmovima. Hajde, gledao si to stotinu puta. Šta je najgore što se može desiti?

Dolaziš, zgodna sestrica te prima. Daje ti papire, popunjavaš i gledaš je ispod oka. Smije se skupa sa kolegicom. Naravno, masturbator si. Ta ti etiketa stoji na čelu. Šta se može? Dok čekaš da te prozovu, pitaš se jesi li pogriješio što nisi ponio svoj audio-vizuelni materijal? Šta ako je njihov izbor loš? Imaju li uopće išta? Dileme, kolebanja. Nedoumice.

Dobio si čašicu. Ideš do vrata s kojih te posmatra ogromni spermić. Gledate se oči u oči. Dobro, gledali biste se da ima oči. Ovako ga samo gledaš u tu glavurdu bez očiju. Na vratima osim slike spermića u prirodnoj veličini čovjeka nema ništa. Ni natpisa. Pitaš se: „Zašto ne piše masturbatorij?“

Ulaziš, sestrica te ostavlja samog nakon što ti da instrukcije.

„Šta? Nema pomoći? Hehehehehe.“ Opet si humorističan. Glupan.

Ostaješ sam. Samo ti, čašica, izlizana fotelja, mali TV, pult sa kliznim vratašcima na koja ćeš pokucati kad svršiš. Hehehehe, opet si humorističan. Nastaviš li tako slava ti ne gine. I kupatilo. Što će ti tuš kabina? Sam se igraš. Nije da ćeš vježbati neke ekstremne Kama Sutra poze pa se preznojiti kao da si asfaltirao dionicu autoputa Tarčin-Konjic u julsko podne. Ne osuđuj. Možda se neko zaigra pa se mora temeljito čistiti.

Upališ TV. Znao si. Trebao si ponijeti svoj materijal. Na ovo se nisi ložio ni kad si krišom krao porniće od staraca pa gledao sa rajom. Mentalna zabilješka, predloži na recepciji da doneseš nekog boljeg materijala. Možda da ti spuste cijenu usluga zbog toga.

Opet trema. Opet blaga predigra, nježne riječi, dodiri.

„Iznevjeri me još jednom ovako i sa mnom si završio“, prijetiš mu. „Bruko jedna. Trideset godina se družimo.“

Džaba, kritika ne pomaže. Samo lijepa riječ. Kucaš na ono prozorče, otvara se. Zgrčena ruka gramzivo uzima još jednu generaciju tvog potomstva i pitaš se nisi li ih upravo prodao u bijelo roblje.

Na iščitavanju nalaza, doktor ti priča o tvojim vojnicima. Ispade da postoje više grupacija. Neki pravolinijski, tvrdoglavci. Oni koji znaju šta će od života. Ovi drugi, koji su kao muhe bez glave. Dobri su, idu oni, ali su malo udareni u glavu.

„Na tatu. Hehehehe.“ Moraš prestati. Bog si komedije.

Treći su mutavci. Stoje i bleje. Njima nema pomoći. Ni navigacija ih ne može odvesti do željenog mjesta. Oni četvrti su… Minuta šutnje za pale. Nisu ni imali šanse.

I onda izađeš od doktora, pitaš se što nisi ranije otišao na servisiranje i promjenu gefufne na cincilatoru, shvatiš da nije tvoj dan. Sljedeći put idi zubaru. Jednostavnije je.

Mirnes Alispahić


Mirnes Alispahić

Mirnes je običan tip koji želi da bude pisac jednog dana kad poraste. U međuvremenu se trudi i vježba, a to možete pročitati na ovom sjajnom  portalu. Napiše ponekad i nešto u svojoj kolumni. Pravi se pametan. I  ima bijelog zeku crvenih očiju. I ovo je napisao u trećem licu. Ko još  piše o sebi u trećem licu? Ne budite stidni i pošaljite mail sa sugestijama, kritikama, prijetnjama. 21. je stoljeće. Gay stop. Nemoralne ponude stop. Hvala na čitanju i do sljedećeg čitanja budite mi pozdravljeni gdje god da ste.

P.S. Jesam li spomenuo da imam uvrnut  smisao za humor?

Comments

komentari

Protected by Copyscape