Pročitaj nakon što odem…

Sjećam se kako mi je te maglovite i hladne rujanske večeri pružio nemarno preklopljen papirić. „Pročitaj nakon što odem.“ – rekao je drhtećim glasom.

Zaleđena, u tom sam trenutku pomislila: „A što imam išta čitati onda kada odeš. Ni svi romani svijeta, ni sve knjige za samopomoć, ni svi redci svjetskih stručnjaka… neće me se ticati. Neće se ticati nas.“

No, nisam mu to rekla. Nisam mu rekla ni da je njegov švrakopis zadnje što svojim očima želim gledati. Ionako mi je, da vam budem sasvim iskrena, išao žestoko na živce.

Ta sitna, nakošena slova.
Tko bi to mogao čitati?

Išlo mi je na živce i njegovo kontinuirano kašnjenje. I to što bi se u zadnji čas sjetio da je ipak imao drugi dogovor pa da će, tobože nažalost, opet propustiti obiteljsku večeru. Jako, jako mi je išlo na živce kada je ostavljao prljavi veš gdjegod je stigao i kako nikada nije uspijevao iznijeti smeće. Čak niti kada sam ga cijeli dan na to podsjećala.
Još kako mi je dizao tlak kada je trebalo promijeniti žarulju, ali je kupovina te iste žarulje trajala tjednima. Točnije, do trenutka kada sam u naletu bijesa ušla u prvi dućan i kupila ju sama. Potom sam ju, očekivano, sama i promijenila.

Nerviralo me što mu se širenjem osmijeha za svijet, isti smanjivao kada je u pitanju naša obitelj. I činjenica da ima vremena za sve, osim za nas – strahovito me živcirala. Je li ga pojeo posao? Jesu li ga progutale obaveze? Tko će to znati! Znam da me živciralo i da više nisam bila sretna.

No, ništa mu nisam rekla! Samo sam još uvijek zaleđena, tupo kimala glavom. U žaru njegova nabijanja osjećaja krivnje i spiska mojih pogrešaka, nisam se sjetila nabiti mu njegov račun na lice. Račun u vidu svake isplakane suze, svakog naglo prekinutog osmijeha, svake vruće ljetne večeri u kojoj sam se smrzavala od njegova pogleda.

Nisam se sjetila dovesti ga pred sud.
Bar ne onako kako sam zamišljala.
Bar ne onako kako je to prikazivala svaka američka drama.

Nisam mogla pribrati misli kako bi složila barem jednu suvislu rečenicu. Onu koja je ljuta, koja ga proziva i koja ga podsjeća da je sve ono na što je prisegnuo, baš sve ono što nije ispoštovao. Mada nije ni morao prisege radi. Ljubav je već sasvim, sasvim, druga priča.

Nisam se sjetila ničega, osim, pomalo dječje naivno, vrisnuti za njim: „Kada dođe vrijeme za zbogom snađu li se baš uvijek muškarci bolje?!“

„Pročitaj nakon što odem.“ – ponovio je i nestao u noći koja je njegovim udaljavanjem postajala hladnija za točno onoliko stupnjeva koliko je on koraka od mene odmaknuo.

„Tražit ću te.“, pisalo je.

Taj nemarno preklopljen papirić. Ta sitna, nakošena slova.
Tko ih ne bi volio spremiti u najdublji džep i nositi sa sobom u svijet? 

Nije tu bilo raspleta dostojnog Hollywoodu.
Ja ne znam traži li me.
On ne zna čekam li da budem nađena.

No, u odnosu na onda znam da smo se s tim: donjim vešom i iznošenjem smeća, kašnjenjem i obiteljskim večerama, žaruljama i od svijeta ukradenim osmjesima – ipak mogli naći na pola puta.

Jer niti su sve ljubavi apsolutno bijelo obojene, niti su zavijene u apsolutnu crninu. Mi smo ti koji ih svojim kompromisima bojamo i zavijamo. Koliko smo spremni pobojati umjesto da zavijamo toliko nam se bijelo, odnosno crno piše.

Dok ljubav ne utihne, kolo vode kompromisi, a za našu znam da nije utihnula. Eno, čim se glasovi okoline stišaju, ona cvili. Nikako da ju tona nedostajanja i privikavanja na samoću zatrpa.

No, nikada se, istini za volju, nisam potrudila da mu kažem. Nisam se potrudila da mu kažem da mi je, od kako je otišao i od kako se ne vraća, njegov ružan rukopis uvertira u svaki novi dan. 

Ionako mi, da vam ponovno budem sasvim iskrena, sada nedostaje vidjeti i neke druge riječi ispisane njegovim rukopisom. Tko zna, možda baš: “Drago mi je da sam te pronašao…”

Taj nemarno preklopljen papirić.
Ta sitna, nakošena slova. 
Tko ih ne bi volio čitati?

potpisuje N.B. (Nela Baričević)


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”

Comments

komentari

Protected by Copyscape