Geni kameni

Svatko nešto naslijedi od svoje obitelji. Netko u nasljedstvo dobije kuću, netko stan, nađe se tu i pokoji novac od nepoznate tetke ili auto od pokojnog djede koji ti je obećao auto još dok si bio klinac. Ja? Ja nisam naslijedila ništa od toga. Ono što sam ja naslijedila nisu ni kuće ni novci nego cmizdravost. Da, svakog u obitelji pogodi onaj jedan gen kojeg prenosi s koljena na koljeno. Mene je zadesio moj – plakanje.

Od kad znam za sebe- cmizdrim. Mamu sam izluđivala dok je tata davno prihvatio činjenično stanje koje sam naslijedila preko njene strane obitelji i na moj plač samo bi mahnuo rukom i rekao to je tvoja crta. Da se razumijemo, nisam ja bila zločesto dijete, samo sam plakala na svaku gestu ili osobu koja mi se svidjela.Plakala sam kao beba ( iako sam imala 5 godina pa se i može reći da sam bila beba ) na tetinom vjenčanju jer mi je bila prekrasna mlada, plakala sam kada mi je striko došao s poklonom iz Nizozemske ( ali nisam plakala zbog poklona), plakala sam jer mi je curica bila lijepa ili zbog nekog dječaka kojeg sam vidjela na televiziji i koji je zajedno s roditeljima izbačen na ulicu i nema gdje prespavati. Takve su stvari morile moju dječju dušu.

Sve je krenulo s mojim pradjedom. Kršnim čovjekom od metar osamdesetpet koji se otisnuo s brdovitog Balkana i zauvijek usidrio u malom podravskom selu. Čovjek koji bi ti utjerao strah u kosti čim bi te pogledao a u duši “kruh od čovjeka”. Njegova reputacija cmizdrenja počela je prilikom vjenčanja s mojom prabakom, kada je prabaka hodala prema oltaru s rukom u gipsu. Prabaka se jadna dva dana prije vjenčanja posklizila i pala a pradjed je, iako je bila u gipsu smatrao da je bila najljepša mlada na svijetu- i suze su same krenule. Plakao je i kada se rodio moj djed, a mama mi je znala pričati da se znao rasplakati za bilo koju sitnicu.

Pradjedov gen se tada prenio na mog djeda. Sjećam se da su me kao malenu pitali kako mi se zove djed. Ruža, rekla sam. Bio je to nadimak koji je dobio zbog, pa pretpostavljate- cmizdrenja. Djed je, kao i pradjed bio čovjek od zemlje. Seljak. Kože uvijek crne od sunca, žuljavih ali mišičavih ruku. Sa srcem velikim kao kuća. I jednom velikom osobinom- plakanjem.

Oboje su bili osobe koje se nisu bojale pokazati svoje emocije. Djed i dan danas zaplače. Zbog sitnica. Ako je sretan- plače. Ako je tužan- plače. Dostojanstveno. Tiho, da nikog ne omete. Zna se rasplakati kada vidi kako se grlim s bakom, mamom ili mužem. Uvijek je smatrao da ljudi zaslužuju da im se pokaže da ih se voli. Rasplakao bih se na iznenadnom dolasku, tužnoj vijesti o iznenadnoj nesreći o čovjeku kojeg nikad nije vidio, na dječjim glupostima koje bi ga istinski rasplakale od sreće.

Jednom sam, prilikom obiteljske proslave, bila upitana od strane svog sina zbog čega djeda Stjepan plače. Valjda je djetetu bilo čudno što odrasli čovjek plače. Sjećam se da je tada, taj devedesetpetogodišnji čovjek obrisao suze i rekao nešto što ću uvijek pamtiti kada ga se sjetim: “Skroz dok plačem ja osjećam.”

I eto, taj gen došao je i do mene. Još uvijek se rasplačem na svaku sitnicu. Ali geni su to ljudi. Možda ti geni nisu došli od tipičnih muškaraca, jer stvarno, da li poznajete i koliko muškarce koji non stop plaču? Bez obzira na to što je to tako, i što su ih mnogi smatrali cvilidretama, ja sam jako ponosna na njih. I ako sam išta naučila od mojih kršnih momaka iz obitelji plačljivaca, to da je bolje pustiti nego zadržavati u sebi. Kaže djeda da ću duže živjeti. I imati sretniji život. Valjda je čovjek i naučio nešto do svoje 95. godine. Pa tko sam ja da sudim? Ipak su emocije najvrednija stvar koju čovjek može dati. A kada mene, nadam se isto u mojoj devedeset i petoj moji unuci budu pitali zašto ponekad plačem na stvari koje možda ne bih trebala, reći ću im da plačem jer sam čovjek.

I ponekad okriviti gene kamene koje sam naslijedila od ponosne obitelji cmizdravaca.

 

Ana Čaić Blažević


Ana Čaić Blažević

Pozdrav svima! Moje ime je Ana i upravo čitate moj osvrt. Veliki mi je san osvojiti zgoditak na lotu- kad nemam neku bogatu tetu-  i otvoriti mali book shop gdje bi svoju ljubav prema knjigama dijelila sa malim i velikim čitateljima. Dok se to ne ostvari, uživam u vlastitom kutku koji sam stvorila u domu, ispijajući kavu i čitajući velike količine knjiga koje rado dijelim sa svojim prijateljima. Moje osvrte možete pročitati u kolumni Čitajmo zajedno a možete me i popratiti i na  FB stranici i blogu Bibliomanija. Svi ste dobrodošli! <3

Comments

komentari

Protected by Copyscape