Zvijer

Sklupčana u travi, nisam znala da li su prošli dani ili sati. Sve se činilo isto. Bila sam samo stvar. Više se nisam osjećala kao ljudsko biće. Nisam željela živjeti. Nisam željela disati. Željela sam ispariti poput jutarnje sumaglice. Ne znam kada i kako su me pronašli. Znam da sam ležala u bolnici i dugo gledala u jednu točku.

Osjetila bih da se povremeno netko nadvija nad moje uzglavlje, čula bih razgovore liječnika i nečije jecaje, ali ih nisam doživjela. Vrijeme je stalo. I stao je svijet.

Jesam li osjećala mržnju?
Ne znam.
Jesam li osjećala bol? I stid? I nemoć?
Ne znam.

Znam samo da sam bila tako silno ljuta. Negdje u meni se iz sekunde u sekundu budio taj osjećaj, ta silna potreba da se osvetim. Rasla je, buktjela kao divlja zvijer. Gladovala je za osvetom i za njom žeđala.

Sjećam se da su me pitali da li znam tko je to uradio? I sjećam se da sam slagala. Sjećam se i trenutka kad mi je on došao u posjetu s ogromnim buketom ruža i svečano mom ocu obećao da će naći krivca i da to ne mijenja njegove osjećaje i namjere prema meni.

Sjećam se i trenutka kad sam izašla iz bolnice i sjela u njegova kola kojima su me vozili kući.

Sjećam se i trenutka kad sam se pristala udati za njega. I sjećam se trenutka kad sam odlučila da će to požaliti.

…6 mjeseci kasnije

  • Zaista si sigurna u ovo? – rekla je tetka i još jednom me pogledala oštro, dok je u ruci držala cigaru.
  • Da. – odgovorila sam hladno i odlučno.

Stala je iza mene i popravila mi veo. Gledala je moj odraz u zrcalu i u njemu tražila moje oči. Pogledi su nam se susreli u staklu i osjetila sam kako je zadrhtala. Bilo je nečeg u mojim očima što je širilo jezu i bilo je nečeg na njenom licu što je odavalo spoznaju da je shvatila čemu cijeli ovaj cirkus.

  • Trebaš reći ocu! – vrisnula je.
  • A on će učiniti točno što? – okrenula sam se prema njoj i navlačila na ruke bijele rukavice.
  • Prijavit će ga. Učinit će… nešto.
  • Molim vas teta, molim vas… nemojte. Znate i sama dobro s kim imamo posla. On je njemački oficir. -rekla sam joj i utisnula joj poljubac u obraz.
  • Zašto se udaješ za njega dijete? – uhvatila me za ruke i gledala molečljivo.
  • Jer je to jedini način. – izgovorila sam a ona je ponovno zadrhtala. Bilo je to prvi put u mojih nepunih 25 ljeta da sam je vidjela kako se boji.

I bojala se. Mene.

Izjurila je iz sobe kao da je vrazi gone. Nisam marila hoće li ili neće nekome nešto reći. Bila sam odlučna. Sjela sam na krevet i uzela malo zrcalo u ruke, dobro sam promotrila u njemu svoje lice. Svoje duboke smeđe oči, koje su širile jezu, visoke jagodice i blago rumene obraze, pune usne s blagom nijansom ruža boje breskve, dugi, bijeli vrat i aristokratsko držanje, tamne uvojke koji su mi niz leđa padali u slapu i jednu ružu zataknutu u kopču koja je na mojoj glavi držala veo.

Bijeli, čipkasti veo. Simbol nevinosti. Izmamilo mi je to na lice takav smijeh, da sam samu sebe šokirala.

  • Koji divan prizor! – vrisnula je mama, uletjevši u sobu.
  • Prelijepa si kćeri, prelijepa. Savršena mladenka.

Promatrala sam je ne skidajući lažni osmijeh s lica. Gledala sam kako mi popravlja haljinu, kako prepričava svoje dojmove i kako su već počeli pristizati svi mogući uvaženi gosti. Kako smo ovime utvrdili svoju poziciju u društvu i kako ću biti zaista sretna jer je Jozef divan čovjek.

U nekom je trenutku nestala a ja sam se ponovno spustila na krevet, osjećala sam kako mi srce bijesno lupa u prsima i kako se ispod njega, negdje u samoj mojoj srži budi ona gladna zvijer. Okrenula sam se i posegnula za malom torbicom perla boje i rastvorila je.

U njoj bio je Luger, kojeg sam potajno nabavila od njemačkih vojnika koji bi i dušu prodali vragu za nekoliko jeftinih cigareta i bocu šljivovice.

I znala sam da ću noćas iz njega ispaliti dva metka. Jedan za njega i jedan za sebe.

Nastavit će se…

Marija Klasiček

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...