A Moment to Remember

ŽANR: drama/romansa
REŽIJA: John H. Lee
SCENARIO: Lee Jae-han, Kim Young-ha
ULOGE: Jung Woo-sung, Son Ye-jin
ZEMLJA: Južna Koreja
TRAJANJE: 117 min./ 144 min. Director’s Cut

Šta je mjera za ljubav? Postoji li uopće? Da li je to broj izgovorenih „volim te“ toliko puta da su se već izlizali? Suma novca koju par potroši jedno na drugo vodanjem po raznoraznim restoranima i na skupocjene poklone? Ne. Ljubav je nešto što se najbolje mjeri u teškim situacijama. U požrtvovanosti i posvećenosti.

Upravo to je tema filma Trenutak za sjećanje (Nae meorisokui jiwoogae AKA A Moment to Remember, 2004.), reditelja Johna H. Leeja. Ljubav stavljena na kušnju. Možda i onu najgoru. Južnokorejanci slave za majstore ljubavnih melodrama, a ovo je možda jedna od najvećih koje su snimili. Vjerujem da nećete pronaći osobu koja je pogledala film, a nije barem oči napunila suzama. Ako takva osoba i postoji, definitivno s njom nešto nije u redu jer ostati ravnodušan na ovu tužnu ljubavnu priču je prosto nemoguće.

Ova priča počinje gotovo kao romantična komedija. Dvoje ljudi, iz dva različita socijalna sloja, koji se upoznaju sasvim slučajno, a onda, kada ih sudbina ponovo spoji, isto tako igrom slučaja, započinju svoju vezu.

Ona je nježna, željna ljubavi, duboko povrijeđena od strane bivšeg ljubavnika. Spontana, slatka, blago naivna, glave visoko u oblacima. Lako se zaljubiti u nju.

On je sušta suprotnost nje. Povučen, mračan, osjećaja skrivenih iza visokih zidova koje je sagradio oko sebe nakon što ga je majka povrijedila u djetinjstvu i još uvijek vuče taj gnjev nagomilan u sebi. Dolaskom nje u njegov život, on se polako otvara i zid se ruši, a njegovim rušenjem ona ulazi u njegov život.

Te duševne povrede čije ožiljke oboje nose ih nekako zbližavaju, iako ih kriju jedno od drugog, a onda dolazi teška vijest za oboje. Ona ima rijedak oblik Alzheimerove bolesti i samo je pitanje vremena kada će zaboraviti sve. Njihov brak i ljubav nailaze na test koji rijetki mogu proći.

Na trenutke, likovi možda djeluju isklišejizirano, s obzirom da su to pravi stereotipi zabranjene ljubavi, ali hemija koju između sebe imaju Jung Woo-sunga i Son Ye-jin, kao i njihova gluma, su nešto što izdižu ovaj film iz mora drugih melodrama.

Prvi dio filma postavlja temelje njihove veze, tu se zbližavaju i ne slute da šta ih čeka, a onda dolazi dijagnoza. Drugi dio se bavi tim ranim problemom i na simpatičan način pripovjeda priču o njihovoj borbi protiv opake bolesti koja prijeti brisanjem svega onoga što je ona i što su oni. Dok se treći dio bavi baš uznapredovalim stanjem njene bolesti kada više ne zna ko je ko i kada prestaje biti ona. Možda i najteža scena u tom dijelu jeste ona kada vlastitog muža nazove imenom bivšeg dečka, onog istog koji joj je slomio srce, a ovaj ga skupio i sastavio i još mu kaže da ga voli.

Tu se upliće i njena porodica, govoreći mu da je napusti jer nema smisla da provodi svoj život na brigu o njoj, ali on je uporan. Požrtvovan. Neko bi rekao glup, ali ne. On je istrajan. Istrajan je toliko u ljubavi prema svojoj ženi da želi da joj barem nakratko vrati trenutke prošlosti koje su proveli skupa. I na samom kraju filma, to mu polazi za rukom kada ona sa sjajem u očima pogleda u njega.

Sjajne izvedbe glavnih glumaca, Junga Woo-sunga i Son Ye-jin i sjajna režija Johna H. Leeja ovaj film zaista stavljaju u neizostavne klasike koje svaki normalan par mora pogledati nekad u toku svoje veze. Nakon što odgledate nekoliko scena pred kraj filma, teško da ćete moći zaustaviti suze koje će vam se izdajnički oteti niz obraz i neka ih. Pustite ih neka teku jer ako vam se ne otme suza ili vas barem ne stisne oko srca, onda ste izgubljen slučaj. Ljubav je nešto u šta treba vjerovati i tražiti, ma koliko vam dugo trebalo da je nađete.

P.S.

Toplo preporučujem gledanje duže verzije.

Mirnes Alispahić

 


Mirnes Alispahić

Mirnes je običan tip koji želi da bude pisac jednog dana kad poraste. U međuvremenu se trudi i vježba, a to možete pročitati na ovom sjajnom  portalu. Napiše ponekad i nešto u svojoj kolumni. Pravi se pametan. I  ima bijelog zeku crvenih očiju. I ovo je napisao u trećem licu. Ko još  piše o sebi u trećem licu? Ne budite stidni i pošaljite mail sa sugestijama, kritikama, prijetnjama. 21. je stoljeće. Gay stop. Nemoralne ponude stop. Hvala na čitanju i do sljedećeg čitanja budite mi pozdravljeni gdje god da ste.

P.S. Jesam li spomenuo da imam uvrnut  smisao za humor?

Comments

komentari

Protected by Copyscape