Sumnja je u oku promatrača

Baba Smilja od rane vrtićke dobi započela je rad na svom životnom pozivu. Dok su druga djeca smišljala spačke i tražila ekipu koja će im pomoći u realizaciji svojih zamisli, ona je stajala po strani i promatrala sluteći da to neće završiti dobro.

I tako kada su se jednog sunčanog svibanjskog jutra sva djeca iz sela okupila kako bi napokon „opljačkala“ najbolju trešnju u tom kraju, trešnju staroga ludog Mlinara, mala Baba Smilja bila je jedino dijete koje nije željelo sudjelovati. Najstariji klinac, vođa tog pothvata, čak se osobno potrudio pred svim sudionicima argumentirati Babi Smilji viši smisao i nužnost tog pothvata:

  1. Mlinar je živio sam, nije imao djece ni unučadi
  2. nitko ga nikada nije vidio kako jede trešnje
  3. prava je šteta da tako dobre trešnje propadnu
  4. I ONO NAJVAŽNIJE: star je i spor i ne može im ništa

No, usprkos njegovoj dobroj pripremi, rječitosti i bogatoj argumentaciji, Baba Smilja, tada već iskusna desetogodišnja promatračica, nije bila uvjerena. Znala je da će nešto poći po zlu, no nije im to rekla, samo se odlučila držati po strani. Tada još nije imala hrabrosti reći svoje sumnje mladim entuzijastima u lice.

I već istog popodneva, kada su djeca započela s prepričavanjem tog urnebesnog doživljaja u kojem ih je stari, ludi Mlinar povijao s puškom, i u kojem su svi zbog šake trešanja za dlaku izbjegli hitce lovačke puške, mala je Baba Smilja rekla: „Nisam htjela ništa reći, ali ja sam odmah znala da to neće izaći na dobro“.

I dan-danas, Baba Smilja promatra život sa sigurne udaljenosti. U njezinom oku i dalje jednakim žarom sjaji iskra sumnje koja samo čeka priliku da se pokaže. Kada njezina djeca i unučad puni entuzijazma s njom podijele vijest da su odlučili promijeniti posao, graditi novu kuću, započeti trenirati novi sport, otići na putovanje…, iskra u njenom oku zabljesne, a iz Baba Smiljinih usta sada odvažno izlaze riječi: „Meni se to ne čini kao dobra ideja, moglo bi to loše završiti ako…(i onda bi uslijedila bujica realnih i nerealnih sumnji).

Baba Smilja nikada nije bila čovjek od akcije, netko tko želi promjenu, tko želi napredak. Ona je smatrala kako čovjek treba biti zadovoljan onim što dobije od života i kako nema smisla težiti nečem boljem jer u promjeni uvijek postoji rizik da izgubimo i ono što imamo. Umjesto toga, život je posvetila promatranju tuđih života i skupljajnju znanja o različitim neuspjesima. Uvijek je gledala što drugi rade, ali uspjesi ju nisu zanimali. Ona se radije usredotočila na neuspjehe jer su potvrđivali filozofiju na kojoj je izgradila čitav svoj život: bolje ništa ni ne pokušati nego doživjeti neuspjeh.

Marija Tovilo


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape