Utvara

Jesen ’83. Kiša polagano pada, a ja već punih sat vremena promrzla sjedim na hladnoj drvenoj klupici nedaleko od kolodvora. Jesen je ove godine bila hladnija nego inače ili mi se pak samo pričinjavalo. Sivi tmurni oblaci rasprostrli su se iznad grada i time uspjeli upotpuniti već dugo prisutnu monotoniju. Dok se vjetar dječački igrao mojom kovrdžavom plavom kosom, pozorno sam promatrala svaki korak namrgođenih, pomalo nervoznih ljudi kako užurbano hodaju ne bi li se skrili od lošega vremena.

Ni tada, kao ni ovih dana, kiša nije padala dugo samo je za sobom, ostavila hladni mokri trag na pločniku i veliku pustoš unutar i okolo mene. Izvadila sam blijede promrzle ruke iz džepova i prodorno se zagledala u njih. Na svakoj popucaloj liniji mogao se uočiti trag isušene krvi koji me, stišćući šake, pekao i zadavao bol kao što je i svaka pomisao na nju zadavala bol mome srcu. Tada, sjetih se da već duže vrijeme nisam ispustila niti jednu jedinu suzu. Samom pomisli na to progutala sam veliku knedlu u grlu i istog trena uvukla ruke u džepove. Pokušavajući zagrijati ozeble ruke primijetila sam da se u mom desnom džepu nalazi nekakav komadić papira. Uhvativši ga lagano prstima, u strahu da ga ne uništim, izvukla sam ga iz traperica i blijedo se zagledala u njega. Nisam ni naslutila da će mi taj običan zgužvani papir pokrenuti dugo skrivane emocije.

Jučer kada sam tražila ključ po praznoj unutrašnjosti torbe začula sam korake na stubištu. Pomislih da je možda gospodin Ratković ponovno zaboravio iznijeti smeće ispred zgrade pa sada, teturajući, kudi sam sebe i obećava si kako će od iduće srijede učiniti to na vrijeme, no danas nije bila srijeda, bio je ponedjeljak. Okrenula sam se u nadi da ću ugledati nekoga pa makar i svoju sjenu, no tamo nije bilo nikoga. Očito je moja samoća ponovno zaostajala za mnom i vraćala se neujednačenim koracima prema meni. Otvorila sam vrata dvosobnog stana i osim tišine, jedino što sam mogla čuti bili su moji teški koraci na parketu, otkucaj zidnog sata i udarac metalnih ključeva koji su se sudarili sa staklenim stolom u dnevnom boravku. Iako me čekalo zamorno pakovanje kofera prvo što sam uzela u ruke bio je komadić papira i crna kemijska olovka. Duboko udahnuvši drhtavom rukom počela sam ispisivati slova:

„Dragi Pavle,
ne mogu ja tebi pružiti toliku ljubav za kojom ti naprosto čezneš, a niti ju mogu pokazati. Nisam ja za te romantične trenutke u dvoje – držanje za ruke, duge zagrljaje, tajanstvene poglede i tople poljupce. Ne mogu otopiti taj tvoj led oko srca, ruke su mi hladne, a i lijepe riječi mi nikada nisu bile jača strana. Nisam u mogućnosti promijeniti te. Ne kažem da nije moguće, moguće je, naravno, ali za mene, teško. Nikoga ja nisam znala voljeti, zašto bi onda znala tebe? Sjećam se, jednom si mi rekao da je sve ovo previše za nas, sada napokon i ja tako mislim. Zato, vrijeme mi je da odem jer stvarno nemam više razloga ostati. Nisam stvorena za ljubav, a možda ipak nisi ti.
Emilija“

Ostavivši papirić na stolu krenula sam se pakovati. Stotine misli prolazile su mi glavom, ali jedna misao uvijek je bila prisutna, ona misao koja me u svemu kočila. Tada, zamislih se. Od sestrine smrti ništa više nije bilo isto. Od nasmijane i vedre djevojke pretvorila sam se u hladnu i nepristupačnu punu sumnje. Te noći kada je otišla, nešto moje otišlo je zajedno s njom. Godinama vodila sam bitku sama sa sobom, između vlastitih emocija i razuma udaljavajući se tako od svijeta i surove realnosti koja me pratila iz dana u dan. Nitko nije bio u mogućnosti popuniti prazninu koja se nalazila u meni, nitko nije uspio zamijeniti nju, nitko i neće. Tih nekoliko godina gradila sam svijet unutar i okolo sebe kojemu nitko nije imao pristupa. Time sam se samo željela ograditi, stvoriti si sigurnost i mir kako ponovno ne bih bila povrijeđena i kako ponovno ne bih osjetila onu bol koja je te noći, prije točno šest godina, rasula moje srce na stotine komadića.

(Zvono na ulaznim vratima prekinulo mi je misli.)

Ustala sam tromo i polagano krenula prema ulaznim vratima. Nagnuvši se pogledala sam kroz ključaonu. Na moje iznenađenje nije bilo nikoga. Očito se moj razum ponovno igrao sa mnom. Vraćajući se pakiranju, zvono se ponovno oglasilo. Ovoga puta, histerično sam otvorila vrata i viknula:

-Tko je to?! – no odgovora nije bilo.

Jedino što sam mogla čuti bila je tišina koja mi je, pružajući se po pustim hodnicima, odzvanjala u ušima. U zabludi da mi se stvari ponovno pričinjavaju, vratila sam se unutra i ljutito zalupila vratima. Umorna od svega, odlučila sam poći na spavanje te pakovanje dovršiti sutra u jutro.

Kao i obično u 07:30 probudio me iritantan zvuk alarma. Uslijedio je ogroman šok kada sam sanjivih očiju izašla van iz spavaće sobe. Nisam bila svjesna koliki sam nered sinoć ostavila za sobom, no nije bilo važno, ionako sam imala slobodno cijelo jutro.

Nakon svih posloženih stvari i popijene hladne gorke kave, bila sam spremna krenuti. Teškim koracima odlazila sam ka kolodvoru osvrnuvši se par puta ne bih li u sjećanju utisnula izgled sive trošne zgrade gdje sam živjela svih ovih godina. U dubini duše znala sam da griješim i da će mi ovaj odlazak vjerojatno biti najgora i najteža odluka do sada, ali razum se nije dao smesti.

Jak zanos vjetra sledio mi je grudi i time me vratio u stvarnost.

Nisam se željela ukrcati na vlak, nisam mogla, ali morala sam. Ustavši s klupice vratila sam zgužvani komadić papira natrag u džep. Krećući se polagano prema kolodvoru začula sam poznate korake iza sebe. Okrenula sam se te se skamenjeno zagledala u prikazu nasuprot sebe. Tog trena, ručka od kofera mahinalno mi ispala iz ruke, a srce mi počelo snažno kucati. Ovo nije mogla biti ona. Ona je mrtva. Nije li?

Dragana Novaković

 

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...