Maestral…

Sjedim na balkonu, večernji povjetarac me miluje po licu, pogled uperen ka daljini. Cigareta dogorjeva između prstiju, povlačim dim. Slatki gutljaj crnog vina mi klizi niz grlo. I nakon toliko vremena se pitam, preispitujem, vrtim film u glavi. Mučim samog sebe pitanjima iz prošlosti. Nije to uvijek, ne. Dođe mi to povremeno, poput maestrala koji me sada miluje po licu.

Pokušavam da shvatim kada i zašto smo prestali jedni drugog gladni? Kada su naši dodiri postali hladni? Kada smo postali stranci jedno drugom kao da se nikada nismo znali?

Nekada su nam svi zavidjeli. Sve žene su htjele biti na tvom mjestu, kraljice, boginje. Da si prstom pokazala na zvijezdu na nebo, sručio bih ga pred tvoje noge i od zvijezda ti napravio krunu, a tvoj sjaj bi i najsjajniju zasjenio. Da si tražila svijet, pokorio bih ga i darovao ti ga da vladaš njime.

Pisao sam ti priče, šaputao slatke riječi na uho dok bi ležala pored mene, sklupčana na mom ramenu kao promrzla ptičica, slomljenih krila, gladna moje ljubavi kojom sam te obožavao hraniti. Milovao tvoje tijelo, osjećao njegove drhtaje pod jagodicama svojih prstiju dok sam njima prelazio tvojom satenskom kožom. Uvijek sam govorio da ga volim istraživati, prstima, jezikom, usnama, uzduž i poprijeko. Bio sam neumorni istraživač, voljan da te istražim do kraja, da iscrtam mapu tvog bića samo za sebe. Da znam sve njegove tajne, svaki kutak, svaku oblinu, svaku krivinu, svaki mladež prosut po njemu. Da te ne dam nikome.

Volio sam način na koji si mi se otvarala, tvoju vrelu vlažnost u koju sam uranjao kada si mi se u potpunosti davala i predavala. Tvoje oble grudi, jedre, krupne, one tamne bradavice koje bi se ukrutile svaki put kada bih preko njih prešao grubim jagodicama prstiju. Volio sam i tvoj stomačić, onaj sitni ožiljak na njemu koji si spominjala kao tvoju nesavršenost, dolje ispod pupka. Ah taj pupak, iz njega bih se i otrova napio.

Sjećam se one doline u dnu tvojih leđa, koju sam toliko volio ljubiti. Gdje sam toliko puta spustio glavu i odmorio se, uživajući u mirisu tvoje kože. Koliko si se samo puta nasmijala dok sam počivao tu, nakon što bi naša tijela umorno klonula od uzavrele igre strasti koja nas je nosila do vrhunaca užitka.

Volio sam što si bila prva stvar koju sam gledao kada bih se budio i posljednja koju bih vidio prije nego bih sklopio oči. Što sam te ljubio svako jutro usnulu, što si me grlila u snu, što sam ti poljupcem mamio osmijeh na usne. Volio sam pomjeriti onaj nemirni pramen kose sa tvog lica i samo ležati i posmatrati te. Osluškivati ti dah dok usniš.

Volio sam svaku tvoju manu, volio sam tebe, savršenu u svojoj nesavršenosti, jednostavnu u svojoj kompleksnosti. Ti si bila sunce koje bi otjeralo tmurne oblake koji su me pohodili, jednim osmijehom, jednim dodirom i nestali bi. Otjerala bi misli koje su se rojile kao roj dosadnih muha. Nemir koji bi me obuzimao bi odagnala jednim pogledom, jednom rječju. Donijela bi smiraj na trepavicama svojih očiju, smirivala bi oluju koja bi kidala moje biće kao kakva boginja, jašući na pjenušavim valovima spokoja koji me je potapao kada bi bila tu.

Sada te mogu tražiti samo u svijetu snova, iza bedema tog usnulog kraljevsta kojim vlada Pješčani čovjek, i tek te ponekad nađem. I tada si opet moja, kao nekada.

Sjećam se hladnog stana, praznih pogleda i tišine koja se spustila na nas, poput mrtvačkog pokrova. Nikad glasnija.

Sjećam se i pogleda koji su pekli gore od vatre paklene, riječi teških poput maljeva. Nevjerovatno koliko su nam lako klizile preko usana, kao da nikada nismo bili mi. Kao da nikada nije bilo zrnca ljubavi između nas.  Ni dobar dan ni dobro večer. A svi su nam zavidjeli na sreći.

Šta se desilo? Kako takva ljubav padne? Ko se usudi prkositi joj i oboriti je? Jesmo li oboje krivi tome? Ili sam ja nešto učinio? Možda ti? Vjerujem da smo ipak oboje krivi, drugačije ne može. U nekom trenutku smo se previše opustili, previše odlutali jedno od drugog. A nismo to smjeli dopustiti sebi.

Čujem da ti dobro ide. Javljaju mi ljudi. Znaš ljude. Lagao bih kada bih rekao da se i ja ne raspitujem. Trudim se da to ne izgleda previše očigledno, ali bojim se da mi to ne polazi za rukom. Oči me izdaju. Zasjaju izdajnički svaki put kada čujem za tebe ili kada spomenem tvoje ime. Suza se rodi negdje na kraju. Nekad se i otme, pa krene niz obraz. Kurva izdajnička.

Vjetar, kažem ja. Dosadna mušica upala u oko. Ali trudim se. Još par godina i izvježbat ću se. Postat ću maher u laganju samog sebe i drugih. Neprikosnoven na svijetu.

Pitam se pomisliš li i ti nekada na mene. Mučiš li sebe prošlošću? Ne uvijek, tek ponekad, kao ja. Da li se zapitaš šta bi se desilo da se sretnemo negdje na ulici? Da li bi i dalje bili jedno drugom stranci pa prošli jedno pored drugog kao da se nikada nismo sreli u životu? Ili bi poletjeli jedno drugom u naručje kao u onim sladunjavim romantičnim filmovima koje smo voljeli gledati zagrljeni?

Čujem komešanje iza sebe, moram se povući iz svojih misli. Bosi koraci mi prilaze, tuđe ruke mi se spuštaju oko vrata, tuđe usne me ljube.

„Bilo mi je prelijepo. Hvala ti. Javi se.“

Glas sličan tvom, ali nije. Dodir sličan tvom, ali nije. Ela? Ema? Ena? Ni imena joj se ne sjećam. Zar je bitno? Tek još jedna u nizu, da popuni prazninu. Da zaboravim na usamljenost.

Odlazi i ostavlja me samog na balkonu. Dogorjela cigareta među prstima se diže do usana. Povlačim dim. Cigarete i vino, moji stari znanci. I ti, nastanjena u mojim mislima, pustila korijenje poput korova koji se ne da iskorjeniti. Ne želiš da odeš. Ali sve i da želiš, ja ti ne dam. Neka te. Naiđi tako povremeno, na krilima maestrala, i donesi mi smiraj, makar i na kratko.

* * *

Toplo jutarnje sunce mi miluje lice, prepuštam se njegovom dodiru, kao ljubavniku. Kao što sam se nekada prepuštala tebi, tvom blagom dodiru, snažnom stisku naručja u kojem sam voljela pronaći zaštitu, sva krhka i slabašna.

Gledam u platno ispred sebe, dvoje ljubavnika spojenih u plesu strasti, igri vrelih tijela, gladni jedno drugog. Nemaju lica, kao i obično kada ih slikam, ali jasno je ko su. Njegova široka leđa liče tvojima, onaj mladež na nadlaktici, mišićave dlakave podlaktice.

Zašto to sebi radim, pitam se. I nakon ovoliko vremena, naletiš mi u mislima. Mislila sam da sam te preboljela, patila sam u tišini, ronila suze, isplakala rijeke koje su te isprale iz mene. Barem sam tako mislila. Ali očigledno da nisu. Negdje, u pozadini mog uma, u dubokoj podsvijesti, još uvijek stanuješ. Još uvijek te tražim, a ni sama ne znam zašto.

I dok gledam te ljubavnike na platnu, ne mogu, a da se ne zapitam, šta nam bi? Zašto postadosmo stranci? Kada si prestao biti gladan mene? Kada su tvoji dodiri postali hladni, pogledi odsutni? Kada si mi prestao pisati priče, šaputati slatke riječi na uho? Kada si me prestao obasipati zvijezdama? Kada sam prestala biti tvoja boginja, tvoje nebo, tvoje sve?

Nekada si me znao satima dirati prije nego bih te primila u sebe. Mamio si me, čekao si da ti zovnem ime, da ti kažem da te želim. Željela sam te. O Bože, koliko sam te samo željela. Koliko sam samo voljela te dodire, taj glas na svom uhu, topli dah na vratu, vreli jezik koji šeta po mom tijelu. Koliko sam samo voljela tebe, tako nježnog, a opet tako grubog.

Ne mogu ti reći koliko sam samo voljela zaspati pored tebe, pogledati te tople oči boje lješnjaka, pronaći utjehu u njima, prijeći ti rukom preko lica i utonuti u san. Koliko sam samo voljela probuditi se, osjetiti ti u disanju da si budan i da me gledaš, dok se ja pretvaram da spavam i osjećam milovanje tvog pogleda, a onda se budim i gledam u te oči boje lješnjaka, taj prelijepi osmijeh, jamice na obrazima.

A onda je sve to prestalo. Ni dobar dan ni dobra večer. Legla bih u prazan krevet, a ti bi došao poslije mene. Umjesto toplog pogleda, ujutro bi me dočekao hladan potiljak. Nekada i prazan jastuk. Dodiri su postajali sve rjeđi, sve hladniji, ti sve odsutniji. Šta se desilo? Gdje si nestao? Jesu li te konačno slomile oluje tvojih misli? Nemiri koji su te obuzimali? Demoni koji su te kidali?

Da li ih sada neka ukroćuje kao nekada ja, kako si govorio. Mislim, nije da me interesuje. Ti me više ne zanimaš. Sada imam novi život, novog muškarca u njemu, karijeru, dijete. Ti si samo relikvija iz prošlosti, sjena u mom sjećanju koje se teško riješiti. Uporni korov koji se ne da iskorijeniti.

Kažu mi da ti ide dobro tamo u daljini. Nije da pitam, ali znaš ljude. Pričaju i kad ih ne pitaš. Očekuju reakciju, a ja im ne dopuštam da je vide. Nije da se ima šta vidjeti, kao što rekoh, ne zanimaš me. Nadam se da si sretan i da ti je sve potaman, kako si uvijek želio.

Vrata u hodniku se otvaraju. Čujem topot sitnih koraka, male ruke oko mog vrata. Piskutavi glasić govori: „Mama.“

„Hej, ljubavi. Slikaš opet?“ Njegov duboki glas, toliko sličan tvom, a nije tvoj. Njegove usne se spuštaju na moje. Uzvraćam mu. Dlan mu prelazi preko mog lica, gledam ga u oči. Nisu tvoje. To je pogled čovjeka koji je svjestan situacije. Svjestan da je pored njega odsutna žena koja nikada neće biti njegova u potpunosti. Vrlo jednostavno, a tako složeno.

On nije ti.

Mirnes Alispahić

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...