Nepotpisano pismo…

Nije li smisao u sreći?
Nije li oduvijek smisao bio u sreći?

Čak i ako je ta sreća pomnožena tek s jednim komadom neba i pokojom zrakom Sunca? Nije li dosta? Nije li čovjeku katkada i previše plutati u moru izobilja u kojemu onako pogubljen više ne zna što privući, a što udaljiti od sebe?

Gomila stvari.
Gomila namočenih kutija.
Gomila odbačene prtljage.

Naša intimna mora koješta primaju u svoje naručje. Potom te svaštarije ta ista intimna mora bivaju primorana i odbaciti.

A istina je, dakako, da se ništa što je mukom pronađeno, nemjerljivom lakoćom ne bi trebalo odbacivati.

Dakle, prema kakvom nepisanom zakonu duše trebalo bi još kako paziti što na pladnju ponudimo srcu, čemu dopustimo da pluta našim vodama… Trebalo bi paziti jer ono što se jednom na uzburkanim valovima našega života nađe, više neće biti jednostavno odbaciti. 

Nije li smisao među hrpetinom plutajuće prtljage u sveopćem oceanu života pronaći što te usrećuje? Nije li sreća koja dolazi ispunjenjem čovjekove nutrine temeljni postulat za život vrijedan življenja? 

Istina se sasvim bistro ogleda već pri letimičnom pogledu na pučinu našega života. Sve što na njoj vidimo. Sve što njome razmočeno pluta. Sve što se jedvice drži na okupu od konačna raspadanja. Sve je to ono što je u jednom trenutku imalo za nas svoju vrijednost i sve je to u jednom, veoma konkretnom, trenutku trebalo spašavati.

Naša je pučina refleksija onoga što smo manje ili više uspješno uspjeli barem trenutno spasiti od vječnih lovišta. Od posljednjeg počivališta.

Svi odnosi koji našim morem još plove pa nam povremeno zagolicaju maštu, štrecnu nas i iza središta našega srca… sve to još ima svoju, iako nama možda daleku i nedokučivu, svrhu.

Zato se ne čudite nama koji zaranjamo u dubine tražeći sreću. Ne čudite se nama koji se tek s dubljim prodiranjem i sagledanjem svakoga detalja usuđujemo donositi sudove. Ne čudite se! Radije nego da se bavite zaklinjanjem u vlastitu odvažnost i nepogrešivost vlastitih površnih sudova, zaronite s nama. 

Mogle bi vas, sasvim očekivano, iznenaditi dubine na koje ćete naići. Moglo bi vas, također očekivano, iznenaditi kako vaša prtljaga izgleda iz tih, vama svježih, dubina. Dubina svjetovima dubljih od onih do kojih vaše, u intimna mora, pružene ruke mogu doseći.

Smisao je sreća.
Smisao je oduvijek bila sreća.

A put do nje nije popločan zlatom i skandiranjem gomile.
Do njena središta vodi nimalo glamurozan put.

Strah.
Odricanje.
Suočavanje. 

Izbori na koje nismo i čini se da nikada nećemo biti spremni. Zastrašujuće dubine u kojima nebrojeno puta ostajemo bez zraka pa panično mlataramo svim raspoloživim sredstvima da se čim prije izvučemo na površinu i udahnemo kolotečinu.

~ Ako nije tek pusta ljuštura, što li je onda školjka u čijoj se nutrini mjesto bisera skriva pustoš? Ako nije tek sjena svojih prethodnih snova, što li je onda čovjek u čijoj se nutrini mjesto duše skriva ništavnost? ~

potpisuje N.B. (Nela Baričević)

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...