Dan nakon…

Da mi kažu da ću sutra umrijeti, ne bi se pitala zašto ja, ma ne bi uopće razmišljala o tom. Uživala bi grleći koje volim, jer grljenje je za mene najveći čin ljubavi. Nazvala bi redom sve, koje inače rijetko zovem i rekla koliko mi znače. Rekla bi da ne plaču sutra ni ikada više. Nabrojala bi sve što volim na njima i zamolila ih da to nikada ne zaborave.

Smijala bi se svojim strahovima i porazima prvi put u životu. Smijala bi se svim neuspjesima bez grižnje savjesti i noktiju. Trčala bi parkovima bosa i mirisala sve cvijeće za koje nemam vremena. Bila bi odraslo dijete taj dan. Dopustila bi to sebi.

Javljala bi se na ulici nepoznatim ljudima i smijala se njihovim reakcijama. Zvonila bi na vrata i bježala pod prozor. Dozivala bi kišu i plesala mokra u sred grada. Pa nek kažu da sam luda… Bar bi bila sretna.

Zaboravila bi na godine i ozbiljnost. Na sve zabrane i rekla materi koliko ju volim. Rekla bi svima koje volim te divne riječi. Pa nek budem luda i osjećajna. Plakala bi na filmove i smijala se crtićima. Jela bi sve i ne bi gledala na kalorije. Pila bi colu i kavu. Zapalila cigaretu i svirala ljudima kraj semafora. Bila bi sretna i malo luda.

Trčala bi do ljuljačke s djecom i igrala skrivača. Rekla bi oprosti svima iako nisam kriva. Oprostila bi svima iako nisu rekli oprosti.

Da mi kažu da me sutra nema. Pobojala bi grad u šareno kao djetinjstvo i vikala njegovo ime pred zgradom. Rekla bi mu “volim te kao nikada nikoga.” Neka to cure ne govore. Ja bi rekla prva. Ej prva… Da mi kažu za sutra…

Smijala bi se glasno. Za sve dane nakon danas. Voljela bi jako srcem, rukama, dahom. Za sve dane nakon. Bila bi sretna za sve dane nakon. Zahvalila bi Mu na prilici za život. I na prilici za oprost. Mirno bi zaspala kao malo dijete, puno ljubavi… Eh, kada bi znala. Bila bi slobodna svih zatvaranja, zabrana i tišine. Živjela bi za sve nakon danas.

Josipa Milas

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...