Grad Zvan Čežnja

Zovem se N.

Prije mnogo milijuna minuta, bila sam samo kovrčava djevojka čiji su dani protjecali u razmišljanju o nekim drugim vremenima, o vremenima koja su me činila sretnijom. Ili se barem tako činilo. Vrckava projekcija kojekakvih filmova iz mojeg života bila je usidrena duboko u meni i bila je jedina stvarna imovina koju posjedujem.

No, kao što iznenadan nestanak struje prekida film koji gledamo na televiziji, već poznat osjećaj stvorio se pred mojim očima. Nakon tog osjećaja, koji nije bio ogorčenost ni ushićenost, gnjavaža ni veselje, a ipak je strujio mojim tijelom kao gonjen, uspjela sam vratiti masku pribrane djevojke i razmisliti.

Pod svjetlom Provincije, melankoličnim pogledom promatrajući zvijezde, pitala sam se je li sve moglo biti drugačije. Kada sam se, iz sve one Sreće, vratila u kutijicu?! Kako se to moglo dogoditi?! Bolno svjesna kako čovjek ipak u svakom trenutku ima izbor i kako sam očito odabrala ono što me ne usrećuje, osjetila sam miris prekrasnih večeri provedenih u Gradu Gdje Zvijezde Spavaju. Provincija je, očito, bila premala za mene. Bila je preštura i s premalo strasti, s premalo otvorenosti za srce koje želi upoznati svaku kap mora i svaki kamen na tlu. Moj je dom bio svijet, a moja kuća srce ispunjeno zadovoljstvom. Oblačila sam se kulturama i daljinama koje sam upoznala, a kosu sam vezivala povjetarcem i mirisom prekrasnih zemalja koje bih nakratko nazivala svojim domom. Sada znam! Srce sam ostavila u Gradu Gdje Zvijezde Spavaju. Dom se više nije činio domom, a ja sam sve više počela ličiti na figuricu predugo zatvorenu u kutijici kolotečine. Melankolija mi je postala životni suputnik, a Nostalgija sestra! Promjena, vikale su zvijezde!

I tako se desio bljesak – desila se Promjena! Jer – zar ću zbilja umirati sanjareći o vremenima kada sam bila sretnija?! Možda je Sreća ipak negdje drugdje – govorio je sve nemirniji glasić. Hrabrost ti je na dlanu, a ja uz tebe, vrijeme je da se vratiš sebi – javio se glasić ponovno.

I tako sam, u jednom malom, savršenom trenutku, odlučila preseliti u Grad Zvan Čežnja. – Ali, N., ne možeš tako! Nesigurno je, nemaš stan, posao nisi našla, ne poznaješ tamo nikoga, osim nekih daljnih rođaka – govorili su mi. – Možeš i ovdje biti sretna, ovdje se lijepo živi, radi se za nekoliko pohrđalih kovanica, ali ovdje si rođena, ovdje treba stvoriti život! – nastavljali su. – Sebična si i bez empatije! Mi ostali ovdje se borimo, a ti ideš linijom manjeg otpora! – rekoše mi lutke bez perspektive, same se bojeći otisnuti se od ostarjelih cesta Provincije!

Praćena ljutitim pogledima stanovnika te iste Provincije, napustila sam njezin kuloarski kompleks nasmiješena lica. Nije mi bilo stalo što ljudi misle o meni. Ako je tako, onda sam sebična! Ako žele, mogu biti i bez empatije! Mogu biti i okorjela prostakuša, ako Većini tako odgovara, ako je to ono što u meni vide! – mislila sam. Samo s malom ceduljicom s načrčkanom adresom moja nova četiri zida, otišla sam u Grad Zvan Čežnja. S nekoliko komadičaka Nade i snenim pogledom u zvijezde, koji me, naposljetku, i doveo do puta kojim sada kročim. Selim u nepoznat grad, ne znam što me tamo očekuje, no, idem. Krećem se! Naprijed! Bez osvrtanja! Svjesna da se tako kreira život! Ne mogu jest izraz koji u mom rječniku ne postoji! Zavist je pojam iz Paralelnog Svemira u kojem ne želim živjeti! Zato sam, iako nisam poznavala ni tramvajske linije ni ljude, unatoč umoru i težini u duši, unatoč teškim putnim torbama koje su mi na ramenima ostavile ljubičaste pečate, uskočila na drvenu palubu i prepustila se. Sa svih su strana frcali komentari tipa ti si, mala, za jednu bijelu košuljicu i tako to.

U počecima, živjela sam u podrumu neke tamo kuće, sa svojih nekoliko knjiga, s kuhinjom premalenom da u njoj skuham pristojan obrok. Bila je zima i bilo mi je hladno, dignula sam minus da bih mogla platiti stanarinu u stanu čiji su improvizirani ormari samo loše obrađene daske bijele boje i u kojem nemam mjesta za svoje plavo kuhalo za vodu koje mi je baka kupila za rođendan, zbog čega patim svako jutro jer ne mogu popiti šalicu kave (u pričama koje tek čekaju da budu ispričane, zvat ćemo je Napitkom Koji Rješava Sve). Poznavala nisam gotovo nikoga, a uspjela sam se nekoliko puta i izgubiti u ulicama, dok sam zapravo bila samo nekoliko minuta hoda udaljena od ona dva prozora s kojih prolaznicima vidim samo noge. Na ramenima su mi još uvijek bile masnice. I bila sam savršeno sretna!

Sretna jer ja u Gradu Zvanom Čežnja radim posao iz snova, a koji mi neprestano u život donosi predivne duše koje obogaćuju moje dane Pozitivom, Smijehom, Radošću! Sve ljubomorne i ljutite poglede ostavila sam da trunu zajedno s njihovim iskvarenim vlasnicima. Sada živim u stanu s pogledom na park, bliže snenim zvijezdama koje mi namignu svake večeri! Ramena su zdrava, a ormari čvrsti i prostrani! Savršeno je toplo, sunce svako jutro obavlja rehabilitaciju na mom licu, a kuhalo za vodu zadovoljno se šepuri na zasluženom tronu! Ne objašnjavam zašto nešto činim niti se pokoravam tuđim stavovima. Živim za sebe i, da, zazirem od običaja i tradicije. Ne sanjam o dugoj, bijeloj vjenčanici, vjenčanom prstenu koji će me zauvijek vezati i svadbi sa četiristo uzvanika. Sanjam o putovanjima i življenju punim plućima. Sanjam su o nestalnosti i ne bojim se to izreći naglas. Je li to ono što se zove Slobodom?! Je li to ono što se zove Srećom?! Jesam li prehrabra za svoje okruženje?! Moram li se vratiti u kutijicu?! Ali, tamo je toliko tijesno!

A Grad Zvan Čežnja pruža toliko avantura, toliko Smijeha, toliko Nježnosti, toliko mistike! Njegovim ulicama hodaju živahne plave oči, plešu okretne noge, mašu vesele ruke i smiju se tajanstvena usta! I nikada me nitko neće uvjeriti da sam bila previše hrabra, previše nepromišljena, previše brzopleta. Nikada me nitko neće uvjeriti da sam sebična jer sam bila dovoljno odrješita da iz života odbacim sve što me sputavalo. Jer, Grad Zvan Čežnja već mi je u prvim danima mog boravka pokazao koliko ću čaroban život ovdje živjeti i koliko magična može biti Strepnja koju ti donosi tvoja prva avantura u novom gradu…

NASTAVAK SLIJEDI…

N. R.

 


Nives Rog

N.R. za sebe kaže kako je često sapliću vlastite misli. Još se češće šali kako u njezinoj glavi stanuje mnogo ljudi, mnogo osobnosti. A onda se pita – šali li se doista?! Pisanje je, ipak, unutar raznolikosti njezine duše, nit koja čvrsto povezuje sve vidove njezine osobnosti. A kada ne želi biti smirena, glasna je i nasmijana, u društvu najdražih joj ljudi. Svi su oni dio nje i nepobitno zaslužni za sve što jest i sve što vjeruje da će biti. Zato, zahvaljuje Svemiru na šarenim krpicama od kojih je satkana. Jer, voli sebe baš takvu kakva jest! Lutalicu!

Comments

komentari

Protected by Copyscape