Maja Marić: Dođ’, seko, da t’ ja objasnim

U zadnje vrijeme sve je popularnija tema takozvanog mansplaininga – situacije u kojoj muškarac (prvenstveno) ženi pojašnjava, najčešće svisoka, temu s kojom je ta žena već upoznata (a često je i stručnija od svog objašnjavajućeg sugovornika).

Tako da na internetu možete naići na bezbroj primjera žena doktorica kojima muški pacijenti objašnjavaju ‘kako stvari stoje’, voditelja koji ženi sociologinji pojašnjavaju ‘što je ona točno htjela reći’, umirovljenih trgovaca koji objavljivanoj autorici i novinarki daju savjete oko izdavaštva i pisanja. Vrlo smiješno na prvu. Vrlo zabrinjavajuće, kada malo promislite.

I svaka od nas se bezbroj puta našla u sličnoj situaciji. Od onih trenutaka kada mi se čovjek debelo ispod razine mog obrazovanja obraća sa ‘seko’ i objašnjava mi moj posao (krivo, da se razumijemo) do trenutaka kada mi učenik, samo zato što je muško i višlji od mene, objašnjava kako ja trebam voditi nastavu.

Kod automehaničara, ginekologa, na radnom mjestu, u uredima državne uprave, samoposluzi ili hotelu. Sve smo bile u toj situaciji. Sve znamo kako to točno izgleda.

I zadnjih dana sam baš aktivno čitala o tome, gledala neke intervjue i nervirala se i tako to, i razmišljala kako imam sreće što barem trenutno ne moram pretjerano komunicirati s ljudima. Ali sam zaboravila jedan detalj. Zaboravila sam da ‘živim’ u gym-u. U leglu muškog testosterona.

Jedan od osnovnih problema kod gym-a je taj što ‘svatko radi svoje’. To je super za ‘pusti me na miru’ stil života (onaj koji ja preferiram), ali nije super iz perspektive postotka ljudi koji dođe tamo, posveti svoje vrijeme tome i očekuje rezultate – koji nikada ne dođu.

Jer ljudi vrlo često misle da u gym-u ionako imate sprave i koliko točno možete fulati? Pa tako imate hordu ljudi koji rade nepravilno, koji rade nedovoljno, koji rade previše i koji, ukratko, nemaju pojma što točno rade.

Ali zahvaljujući sistemu ‘live and let live’, vidiš da netko fula, prođeš i nastaviš sa svojim životom. Ako traži pomoć, pomoći ćeš. Ako ne ti, ima trener. Hvala, doviđenja.

Naravno, to vrijedi samo ako nisi žensko. Jer vidite, samim time što sam ja žensko, to znači da sam jadna dama u nevolji i da mi je svesrdno potrebna njihova pomoć. Muška, jelte. To znači da sam ja ovdje izgubljena u šumi željeza i samo čekam kako će mi se netko smilovati i pomoći mi. Jer, znate, oni su muškarci. Oni znaju. Oni će mi pomoći.

Osim što svi zaboravljaju taj maaaalecki detalj – meni pomoć nije potrebna.

I tako jedan od bezbrižnih dana, ušetam ovako nevina i neiskvarena i namjerim se odraditi set vježbi za ramena. Jer, kakve li slučajnosti, vježbam od kada znam za sebe, od toga u gym-u barem zadnjih sedam godina i uza sve to, nisam se ‘obrazovala’ (samo) na YouTubeu, već sam išla i na privatne satove kod jedne od najboljih hrvatskih fitness trenerica, osvajačice zlatne medalje za bikini body’ na bodybuilding natjecanju. To ne znači da sam stručnjak. Ali to znači da je žena stručnjak i ona me naučila osnovama. I s njom sam i dalje u kontaktu za sva tehnička pitanja, a ispravno izvođenje deadlifta sanjam već noćima jer mi je jasno koliko je forma bitna.

Usudila bih se reći da nisam amater. Barem ne takav ‘obukla sam sexy tajce i sad bih guzu Kim Kardashian pa ću se prošetati do gym-a i slikati u ogledalu’.

Zaboravila sam da u njihovim glavama uglavnom sve mi ulazimo u tu kategoriju.

Da se vratim na priču – i ulazim ja tako bezbrižno i lako u gym s razrađenim treningom ramena. Razgibala sam se i zagrijala, spremna sam za nove radne pobjede. I odradila sam jedno tri seta, dok nisam stigla do četvrtog.

Dolazim do kablova i tamo radi jedan od onih što su stalna postava (što znam jer sam i ja, očito). Klimamo si glavom i nastavljamo svojim poslom. Do trenutka kada u pola vježbe, moj ‘frend’ dolazi do mene, s ‘oh ti nestašna djevojko!’ smiješkom na licu i žustro mi krene objašnjavati da ‘ne smijem tako raditi’ jer ‘to nije vježba za leđa’.

Na prvu smetena, gledam u čovjeka kao da je pao s Marsa i govorim ‘Molim?!’, a on nastavlja sa smiješkom i pojašnjenjem.

I dalje u nevjerici, odgovaram da znam da to nije vježba za leđa, a on mi ne dozvoljava da dovršim već me miče s moje pozicije i on mi pokazuje ‘kako se to radi’.

I sada ja tu stojim, gledam u čovjeka i ne znam bih li se smijala ili svađala. Ne mogu biti nepravedna, čovjek uistinu JE izveo pravilnu vježbu za leđa. Jedini je problem u tome što sam ja radila vježbu za ramena – vrlo vrlo sličnu, ali drugačijeg položaja ruku. I smiješeći se, pokušam mu pristojno, drugi puta objasniti da je njegova vježba dobra, ali ja radim ramena, a ne leđa.

Nema šanse.

Niti u jednom trenutku nisam stigla doći do kraja rečenice. Ali je on meni stigao objasniti sve o položaju ruku, o ravnim leđima i težini, o potrebi ‘da se obrazujem na netu pa da znam što radim’ (?!) i uz neizostavno tapšanje po ramenu mi je na kraju dozvolio da se vratim na svoju spravu. Odraditi njegovu vježbu.

I što sam učinila ja, žestoka feministica i borac za ženska prava? Sa smiješkom sam odradila tri serije vježbi – za leđa. Kada je otišao, odradila sam ramena.

I što reći? Ja sam ovdje kriva jednako, ako ne i više od njega. On je (u njegovoj glavi barem) imao dobru namjeru. Vidio je curu koja radi krivo i došao joj je pomoći. Ono što on nije znao (jer kao muško ima privilegiju to ne znati) je da ja, možda, imam više iskustva od njega. On je na temelju mog spola zaključio da jednostavno ne postoji mogućnost da ja, eto, možda znam što radim i da, zamisli čuda, on ustvari ne zna nešto što ja znam! A to je kako odraditi trening ramena na toj spravi!

Ali ono što je mene naljutilo više od njega sam ja sama. Jer ja sam se smješkala. Ja sam klimala glavom. Ja sam prestala pričati (kad nisam mogla doći do riječi) i ja sam NAPRAVILA SET VJEŽBI KOJI U STARTU NISAM TREBALA RADITI!! Jesam li ja normalna? Ali eto, ponijela sam se kao i milijuni žena do tada, slijedeć dobro uhodan put ‘pusti budalu’. Jer ja znam da sam u pravu, ali da ne bi došlo do konflikta, da ne bih nekog uvrijedila, da ne bi muško biće pomislilo da se ja postavljam iznad njega – ja sam prešutjela.

I odradila set vježbi za leđa.

Maja Marić


Maja Marić

Kraljevna na zrnu graška dugo je bila moja najdraža bajka iako nisam znala točno reći zašto. Uz Snježnu kraljicu i Sretnog princa nekako je uvijek dirala tu neku žicu duboko u meni. Divna krasna mila pametna kraljevna kojoj jednostavno UVIJEK nešto smeta! Nešto poput graška. Maleno i nebitno, reći će neki. Ali ne i kraljevna! A takva sam i sama – krunu sam zagubila negdje putem, ali ostao je taj vječni osjećaj iritacije. Iz tuđe perspektive tako sam vječno bila razmažena, čudna, ufurana cura koja pati od sindroma Marije Antoanete! Ja se jednostavno nisam obazirala i pronašla sam ispušni ventil – pisanje. O svemu i svačemu, o radostima i tugama, o bjesovima i čarolijama, o najmračnijim sferama. O majčinstvu i tetovažama, o glazbi i gastarbajterima. O smislu postojanja i ljubavi prema kavi. Osim ovog divnog portala, pronaći ćete me i na #misusovo blogu. A ja ću i dalje pisati uvijek i svugdje, baš u inat grašku! A ostali… pa – neka jedu kolače!

Comments

komentari

Protected by Copyscape