O krivim putevima i dostižnim snovima…

U današnjem kompetitivnom društvu nametnutih visokih očekivanja svatko teži za pronalaskom instant rješenja koje će mu omogućiti da se uspješno nosi sa zahtjevima koji mu se svakodnevno serviraju.

Dovoljan je jedan pogled unatrag i čovjek izgubi utrku s vremenom koje nikog ne čeka. Uporno nas gura naprijed i tjera da, makar i podsvjesno, vodimo računa isključivo o onom što nam se sprema sutra, ne ostavljajući ni prostora ni mogućnosti da se istinski fokusiramo na sadašnjost.

Ponekad nas upravo to vrijeme primorava da se dokazujemo, bilo sebi ili drugima, da hoćemo i možemo još više i bolje od onog što trenutno nudimo. Jer malo tko se danas zadovoljava prosjekom, pogotovo ukoliko ima sve mogućnosti da svijetu ponudi više. Sasvim je opravdano upitati se radimo li to istinski zbog nas samih ili da bismo ispunili očekivanja koja nam se nameću te u prvom redu zadovoljili okolinu, a tek onda sebe.

Kroz mladost i sazrijevanje postavljamo si ciljeve koje godinama jurimo, netko više, netko manje uspješno. Život se odvija po nekoj zdravorazumskoj šabloni koju smo uglavnom svi prešutno usvojili, a i najmanje odstupanje nailazi na kritike.

Nikog nije lakše poljuljati kao čovjeka koji se odvažio na put i s minimalnom dozom sumnje i nesigurnosti.

Kada se sumnji u vlastite sposobnosti pridoda pritisak koji se nameće izvana, jako je teško postići dovoljno jak stupanj samoobjektivnosti da se čovjek upita je li uistinu na pravom putu i je li ono što ga na odredištu čeka nešto što iskreno priželjkuje ili je nezgodna faza koja ga je snašla samo pokazatelj da je vrijeme da se zaustavi i preispita vlastite želje. I da se prisjeti nekadašnjih snova koje je pod pritiskom morao potisnuti negdje duboko u podsvijest. A sve što se potisne, kad tad poželi izroniti.

Osim onih koji su ˝zapeli˝ na pola puta, sve češće susrećem mlade, uspješne ljude zarobljene u okovima konvencija modernog društva, a da toga nisu prije bili svjesni.

S masno otisnutom titulom na diplomi, ali ustrašenim, izgubljenim pogledom koji sve nanovo propitkuje i boji se zakoračiti dalje. Mlade ljude koje kolotečina pojede pa počnu i sami sebe uvjeravati da je to najbolje što su od ovog društva mogli dobiti. Od istog onog društva koje ih je uporno tjeralo da dokazuju da mogu i žele više, sve dok nisu došli do točke koja ih je lancima privezala za mjesto u kojem se nalaze, pa ne mogu naprijed, a natrag se ne usude.

Naprijed uvijek postoji. Doduše ne u okvirima na koje smo navikli. Ponekad je izlazak iz vlastite zone komfora nešto što zagarantirano donosi uspjeh, prvenstveno osobni, a zatim i profesionalni. Pritom je bitno ponovo preispitati vlastiti sustav normi i vrijednosti po kojem se želimo kretati kroz život.

Snovi nikada ne moraju biti izgubljeni, a krivom putu uvijek možemo okrenuti leđa te se vratiti do raskrsnice koja će nas odvesti u pravom smjeru. Ako je neizbježno, čovjek će se prvo morati izgubiti prije nego što se konačno pronađe. No to može postići samo ukoliko, u trenucima kada se sve čini nedostižno i neostvarivo, i dalje čuva u sebi makar i najmanju iskru vjere u sebe. I u svoje snove.

Ana Skelin

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...