Budimo svi na sekundu iskreni prema sebi. Za većinu nas socijalizacija i upoznavanje novih ljudi je vrlo zabavna. Poneko novo prijateljstvo, tu i tamo neki neobavezan dejt ali i naravno ulazak u novu vezu, jer ruku na srce svi mi želimo nekog. Želimo biti voljeni i želimo voljeti.

Sve se vrti oko toga, ljubavi i seksa.

Ali… svemir upoznavanja, flertanja, izlazaka i cijelog tog crvenog cirkusa, konstantno se mijenja, jer i mi kao vrsta se mijenjamo. Naše bazične potrebe su iste, ali nisu nužno prihvatljive svima pod svaku cijenu.

Svakodnevno smišljamo nova pravila i nove načine takozvanog udvaranja, nove ulete i nove, bit ću iskrena – odjebe. Većina nas se lako zapali, ali i još brže ohladi, jer s vremenom svi smo mi postali izbirljivi, ili smo možda odlučili ne pristajati na manje od onog „normalnog“ – što god to značilo?

Ali ja sam žena i u redu je da pričam iz ženske perspektive i da priznam, iskreno, da sam došla u životnu fazu kad ću radije biti solo nego u vezi s bilo kime, samo da mogu frendicama na kavi reći da sam u vezi. Većina žena koje znam i dalje trpe kretene jer društvo od njih naravno očekuje da budu sparene i situirane.

Ali koje je to društvo pitam se? I zašto si žene dozvoljavaju da tuđa stajališta uvjetuju njihovu osobnu sreću, tj. u ovom slučaju – nesreću?

Koga to trebaš impresionirati?

Svaka od nas naravno ima barem jednu tetku i rodicu koja stalno zabada nos u privatne stvari. To je ona likuša koja pokušava saznati koliko zarađuješ i s kime se viđaš, ispituje tvoju mamu o svemu što je se tiče i ne tiče i često ti pametuje oko toga kako trebaš spremati stan, u koji ona nepozvana bane svako malo i ostane satima.

Uvijek pronađe barem jedno zrno prašine u najmračnijem kutu sobe, od kojeg je i sunce odustalo i uvijek, ali uvijek ti mora reći da tvoji moderni, feministički stavovi nisu zdravi.

A njeni seoski aka tračerski jesu?

I vraćamo se na početak priče, u samu srž društveno davno prihvaćenog stajališta da žena ne može živjeti sama, da joj je potreban muškarac jer ona sama neće moći nacijepati drva, zaraditi dovoljno novca, othraniti i školovati djecu a ni ostati normalna.

Nije li to cinično i zapravo totalno apsurdno, s obzirom da mislim da svaka osoba, neovisno o spolu može i treba biti sposobna samostalno brinuti o sebi? Dolazimo do točke u kojoj svaka osoba treba moći sama sebi ispeći jaje i napraviti salatu da ne umre od gladi, biti sposobna zaraditi minimalnu svotu novca koja će joj omogućiti da se prehrani, zimi grije, da se obuče i da može ponekad na kavu ili pivu, jer čovjeku kao socijalnom biću je druženje neophodno.
Nismo li kao vrsta davno zaključili da svatko može sve, ako u to vjeruje i dovoljno se trudi, ali isto tako da i ne može ništa, uz sav potencijal, ako jednostavno ne vjeruje u sebe ili mu se da prostite – ne da.
Zbog čega onda žena ne može funkcionirati sama i zbog čega bi trebala biti u lošoj vezi u kojoj se osjeća malo i jadno, samo da bi ispunila nečije tuđe, zaostale norme?
Treba li trpjeti osobu s kojom se ne može osjećati svoja, s kojom ne može pronaći zajednički jezik, s kojom nema ni približno istih životnih želja i s kojom na kraju kad podvuče crtu niti je zadovoljna, niti zadovoljena a bome ni kompatibilna, samo da bi pred očima drugih bila „normalna“ i da bi eventualno stvorila pomladak koji će odrastati u toj „blaženoj“ sredini?

Moj je odgovor – Ne.

Svatko ima najveću obavezu prema sebi. I ako to tvoje ja, najviše radosti osjeća u svojoj slobodi, pa koliko god ona bila društveno neprihvatljiva, onda u toj slobodi i ostani. Ako pak s druge strane „sreću“ pronalaziš u tapšanjima jednako nesretnih i živiš za njihovu pohvalu, onda ostani nesretno sparena.

Kako god okreneš, to je tvoj život i tvoja stvar.

Marija Klasiček

Komentari

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne? Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija. Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari :)