Romeo i Julija s naših prostora

Obilazeći Veliki Tabor, prosječni turist neće moći izbjeći pripovijest o djevi Veroniki Desinićkoj, krasotici iz redova nižeg plemstva koju je okrutna sudbina nakratko spojila s Fridrihom II. Celjskim, ljubavi njenog života, samo zato da bih ih zatim sadistički razdvojila. Tragična ljubavna priča Fridriha i Veronike. Romeo i Julija s naših prostora – mladi ljubavnici koji bježe pred zlim starim grofom Hermanom Celjskim kako bi spasili svoju ljubav i svoje živote.

U skladu s tim, naići ćete na nekoliko desetaka verzija jedne te iste priče – mladi grof Celjski, naočit i muževan (može li biti ikako drugačije?) slučajno upoznaje Veroniku Desinićku, utjelovljenje predivne šumske vile, i ljubav se događa gotovo trenutno. Oboje svjesni toga da stari grof nikada neće odobriti brak svog nasljednika i neke povijesno irelevantne krasotice, mladi ljubavnici bježe u Fridrihštajn gdje se tajno vjenčaju. Očeva vojska im je za petama pa tako bježe dalje, u jednom trenutku se čak i razdvajaju, ali uzalud – bivaju oboje uhvaćeni. Okrutni tiranin Celjski baca svog sina u tamnicu, točnije, u kulu Velikog Tabora gdje ostaje zazidan pune četiri godine, dok se Veronika izvodi pred vještičji sud. Na razočaranje starog grofa, biva oslobođena svih tužbi. Na žalost, to joj nije pomoglo – bijesni grof izdaje naredbu da živa ne smije iz dvorca i vojska ju utapa u dvorištu Velikog Tabora, a zatim joj mrtvo tijelo zida u same zidine.

Naravno, priča ima sve elemente koje dobra romantična povijesna tragedija treba imati – mlade zaljubljene golupčiće koji se bore za svoju ljubav, ali stradavaju pod željeznom šakom okrutnog tiranina. Romantika je ovdje, glavni likovi su idealni, a i doza strave je prisutna za bolju katarzu.

No, ono što je mene zaintrigiralo da zakopam malo dublje, bili su upravo povijesni temelji. Veliki Tabor uistinu je bio uporište grofova Celjskih, bolna epizoda poznata je bila i u suvremenim krugovima, a Veronika je bila djevojka nižeg plemićkog staleža, po novijim istraživanjima čak obična pučanka, iz mjesta Desinić, samo osam kilometara od spomenutog dvorca. Također, u povijesnim krugovima poznato je da ‘mladi Fridrih’ nije bio baš pretjerano sposoban za život nakon četiri godine u tornju tako da je postao nebitan.

Ono što je mene zgranulo je saznanje da bi otac počinio tako grozomorno djelo nad vlastitim sinom zbog tako banalnog prijestupa kao što je ‘jedna pučanka sastrane’. Pogotovo ako razmišljamo o Fridrihu kao zakonskom nasljedniku što u 15. stoljeću nije bila mala stvar. Štoviše, teško da je postojala veća stvar od toga. No ipak, povijest nam potvrđuje da mu je Veronika uistinu bila druga žena.

Kako, molim?

Druga?

Tako je, Veronika Desinićka bila je druga žena Fridriha II. Celjskog.

Gdje se onda nalazi prva i što su nam to zaboravili napomenuti u ovoj romantičnoj, ali nadasve tragičnoj priči mladih ljubavnika iz Velikog Tabora?

Pa krenimo redom!

Fridrih II. Celjski nije baš bio mladić u naponu snage kada je upoznao Veroniku Desinićku. Štoviše, bio je oženjen Elizabetom Frankopanskom od 1405. Dobili su zajedno i sina i deset godina živjeli u idili. Tada, kada Fridrik već ulazi u svoje četrdesete, dolazi do velike promjene gdje se grof odvaja od žene i živi sam, više od osam godina. Pod ‘sam’ mislimo ‘s hordom ljubavnica’ iako neki povijesni izvori tvrde da se cijelo vrijeme radilo o ‘plahoj mladoj naivnoj’ Veroniki Desinićkoj. Stari grof tamo negdje oko 1422./23. godine gubi strpljenje i forsira pomirenje supružnika u Krapini. Ali sastanak neočekivano rezultira stravičnim epilogom – te noći Fridrih lovačkim nožem ubija svoju prvu ženu, Elizabetu Frankopansku.

Zatim se s ljubavnicom daje u bijeg, pri tom se usput oženivši u nadi da će tako ublažiti posljedice svog djela.

Bojim se da jedina prava tragična sudbina ove priče, prešućena i ignorirana Elizabeta, baca malo drugačije svjetlo na cijelu romansu Romea i Julije iz Velikog Tabora, zar ne?

Vrlo očito dolazimo do raspleta u kojem kao glavni lik imamo neobuzdanog i siledžijskog grofa Fridrika koji reagira nasiljem kada nešto nije po njegovom planu. Elizabeta i Veronika, žene koje su nesmotreno bile upletene u priču razmetnog sina i oca koji ga pokušava obuzdati, padaju kao jedine prave žrtve patrijarhalnog sistema. Elizabeta koja je samo odrađivala svoju zadaću, Veronika za koju ne možemo znati koliko je uopće imala utjecaja na cijelu situacije. Jedna ubijena lovačkim nožem, druga utopljena i zazidana u Veliki Tabor.

I stari grof Herman Celjski koji je smogao snage kazniti nasilnika, ako mu već nije mogao oduzeti život. Jer, otac mu je.

Tako da idući puta kada čujete pripovijest o nesretnim ljubavnicima, promislite još jednom.

Slike preuzete s contentsales.hrt.hr

                                                                                                              Maja Marić


Maja Marić

Kraljevna na zrnu graška dugo je bila moja najdraža bajka iako nisam znala točno reći zašto. Uz Snježnu kraljicu i Sretnog princa nekako je uvijek dirala tu neku žicu duboko u meni. Divna krasna mila pametna kraljevna kojoj jednostavno UVIJEK nešto smeta! Nešto poput graška. Maleno i nebitno, reći će neki. Ali ne i kraljevna! A takva sam i sama – krunu sam zagubila negdje putem, ali ostao je taj vječni osjećaj iritacije. Iz tuđe perspektive tako sam vječno bila razmažena, čudna, ufurana cura koja pati od sindroma Marije Antoanete! Ja se jednostavno nisam obazirala i pronašla sam ispušni ventil – pisanje. O svemu i svačemu, o radostima i tugama, o bjesovima i čarolijama, o najmračnijim sferama. O majčinstvu i tetovažama, o glazbi i gastarbajterima. O smislu postojanja i ljubavi prema kavi. Osim ovog divnog portala, pronaći ćete me i na #misusovo blogu. A ja ću i dalje pisati uvijek i svugdje, baš u inat grašku! A ostali… pa – neka jedu kolače!

Comments

komentari

Protected by Copyscape