Duck face beauty

Neke su žene zbilja teške. Svadljive, umišljene i goropadne. S ogromnim očekivanjima od muškarca ali s vrlo malo spremnosti na kompromis. Taj stav, „ja ću samo tu stajati i biti lijepa, a ti me zabavljaj“ ne samo da je iritantan već je pomalo i smiješan.

Oprosti lutko, ali ja ne postojim da bih tebe zabavljao.

Dobrodošla u moj svemir. Uđi, sjedni. Jesi se udobno smjestila? Jesi. Ma odlično! Jesi za kavu? Evo skuham i serviram, nije problem. Pripremit ću ti ručak, izmasirati te, dugo maziti i ljubiti. Nije mi ništa teško. Mogu to dva i pet i petnaest dana u komadu. Ali ne mogu zauvijek. Ti samo stojiš i izgledaš lijepo.

Ne znaš razgovarati i nemaš zanimacije osim kako izgledaš i da li ti je frizura dobra. Jesam li ja tip s kojim se viđaš ili sam tvoj trovremenski taft? Svi tvoji interesi svode se na krpice, šminku i salone za uljepšavanje. Svi tvoji razgovori s tvojim kloniranim prijateljicama svode se na pokušaje impresioniranja s kim si i što ti je kupio, gdje si zatim peglala njegovu karticu, kamo te vodio, što ste jeli (zapravo što je on jeo dok si ti naručila salatu). Ponekad pričate i o teretani u kojoj se jednom godišnje i oznojiš, ne od vježbanja već od namještanja duck facea ispred svog moba, dok pokušavaš uvući trbuh, isprsiti se i izbaciti dupe, jer tvoji fanovi na Instagramu jedva čekaju još jednu takvu fotku. Dobit ćeš opet more lajkova i komentare da si baš dobra riba.

I tvoj svemir će biti savršen. Ali lutko ja, moj zakuhali mozak i moje kreditne kartice nećemo biti dio njega.

Ne želim lutku. Ne želim onu koja nema interesa i ne zna o čemu bi razgovarala. Onu koja ne ide nikad do pošte bez tone šminke i koja mora slikati svaki moj tanjur, svaku jebenu šalicu kave koju želim popiti i svaki pomak pramena svoje kose. Onu koja ne živi jer joj se svijet svodi na lajkove s društvenih mreža. Koja ne zna koja joj se zapravo boja sviđa, jer nosi samo one boje koje su in. Koja hoda u obleki koja joj niti stoji niti je udobna, ali ima potpis neke razvikane modne kuće. Koja se ne sjeća kad se pošteno najela, koja stalno broji kalorije i koja osim što izgleda umjetno, nema ništa za ponuditi.

Želim ženu. Onu koja se smije i ima dogodovštine. Onu koja na sunce izađe bez šminke i pušta da joj koža upija svjetlost. Onu koja s prijateljicama priča o životu kojeg živi punim plućima. Onu koja ima račune i probleme ali se bori da ih riješi, dok radi dva tri posla istovremeno jer si želi platiti i fitness i tečaj talijanskog i želi za Božić u Beč. Onu koja ima planove, koja prati društvene mreže ali fotku tamo objavi tjedno ili mjesečno a ne nakon svake kave, prije i za vrijeme jedenja kroasana.

Onu koja čita, putuje, crta, fotografira, piše, bloga, sanja, diše i ima stav. Onu koja će me poslati u m.p.3 kad sjebem i neće treptati okicama kao ti lutko. Onu koja ima stav, jer taj stav je toliko jebeno sexy. Toliko hipnotizirajuće primamljiv, da zaboravim sve njene nesavršenosti. Njen krivi nos ili pjegice ili škembicu ili celulit. Jer ona zna da je lijepa i zna koliko vrijedi. Ona nije savršena, ne pokušava to biti. Ona je original od glave do pete i ne da nikome da je jebe u mozak. Može izaći u klub i biti kraljica noći, ali može ostati doma ispod deke i gledati Titanic, i neće je biti briga što itko a kamoli njeno društvo misli o tome.

Ona je žena. I ona živi. A ti lutko? Ti samo egzistiraš.

Marin

 


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape