Gdje žure djevojčice novog vremena?

Koliko dobro pamtiš djetinjstvo? Da li čuvaš prvu barbiku? Da li si se možda igrala u zemlji? Tko si ti zapravo?

Pamtim ono doba djevojčurka, ono divno doba osunčano dječjim i nevinim osmijesima. Pamtim prve kikice koje sam nosila na svojoj glavi…pamtim sve!

U to vrijeme nisam imala računar, nisam imala tablet, laptop ili kakav dobar mobitel. U stvari nisam ni znala što je sve to i možda je ipak tako bilo bolje?! Za razliku od njih danas, ja pamtim poderane pantalone, pamtim povrijeđena koljena, pamtim i još uvijek imam te ožiljke. Ožiljke jednog bezbrižnog djetinjstva koje jeste prohujalo, ali još uvijek tinja u dubini mene i imam se čega sjetiti. Imam razlog više da u budućnosti svoju djecu povežem s igračkama realnosti.

Zašto toliko žure? Zašto iz dječjih pelena posežu za visokim platformama, truju pluća i šetaju polugole? Ostani onaj djevojčurak kojeg pamtiš i zaviri u ladicu dječjih snova! Kad shvatiš da tvoja ličnost nije dobila neki ružan oblik, bit će ti toplo oko srca ako imaš lampicu po imenu ‘Savjest’. Ono što čvrsto čuvaš i nosiš u dubini sebe je zapravo i ono najsvetije.

Ali, danas čovjek misli da će biti “manji” ako bude pričao o djetinjstvu. Ja se ponosim sačuvanim igračkicama i lutkicama i ne sramim se krvi na koljenima, ne sramim se rumenila stida i ne sramim se pristojnosti o kojoj mi je odjeća pričala. Ne sramim se, jer nemam razloga! Znam da sam jednom bila a i ostala, skrivena djevojčica u duši.
Bar znam, da danas u jednoj maloj kutijici srca ja imam cijeli svemir, dok netko u jednoj virtualnoj igrici ima samo jednu novu reprizu kojom ubija dosadu.

Želim da te prepoznam u masi ostalih, u masi onih koji nemaju ono što ti imaš, a ti si dijete čija duša u očima spava! Da da dijete, ono iskreno koje zna za dušu, dijete koje zna da je nekad bilo baš ‘dijete’.

Možda ne razumijem na najbolji mogući način današnji svijet i djecu uopće. Možda im, ne samo ja, već i većina mojih istomišljenika djelujemo kao čudaci? Možda, ali iako sam čudak ja sam ipak djevojčica koja pamti sebe, djevojčica čiji tragovi nose kovčeg davnog djetinjstva. Što se imam stidjeti? Čega? Sramila bih se sadašnjih mozgova i mentaliteta, eto! I u stvari, kakva si ti djevojčica ako lutaš po nepoznatim klubovima u 3 sata ujutro? Je li to poruka jedne tinejdžerke ili je to stid od polomljenih lutkica nekad davno? Bog zna, ja ne znam! Jedino što znam je da se stid i sram razumiju nerealno, stid i sram se hvataju za slamku igračkica. To što se dijete od 13 godina opija i radi još Bog zna što, to je cool, je li?

Moje poruke ispisala su oguljena koljena, ošišane lutke i izrezana odjeća. Od djetinjstva mi ostade jedna hrpa satkana od ljubavi, koju volim. Od djevojčice do žene, dug je put. Moraš prvo naučiti puno toga da bi se danas pravila velika, znaš?

Trebaš prvo naučiti lekciju o jednom iskrenom djetetu čije su oči zasuzile gledajući u mali kliker, pa tek onda pričati priče o ostvarenim ženama.

Lejla Salčin


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape