Miris tvoje zemlje…

Nekad mislim, drago mi što si otišla prije. Prije svega ovoga što se zove cunami u pripremi. Sve će da ode u helać (op.a. propast), kažem ti. Sve je gore i gore, manje ljepote, mira, sreće. Svega manjka. U nadi da će cunami zaspati i mi liježemo u krevete pune nesanica. U nadi da će mir svoje žile pružiti svijetom ostajemo nedorečeni. Živuljke već preobražene u marionete. Ode sve u tri lijepe, da izvineš. Kažem ti bolje što ti ode prije nego što te zakočeni munafikluk (op.a. licemjerstvo) i otrovluk ubi. Ne bi izdržala, vjeruj. Kažem ti majčice stara.

Nekad promatram ljude oko sebe. Svi su kao lijepi i ništa im kao nije. Duše im se razaraju i ne znaju šta će od sebe. Bolesno svako drugo biće, ako nije i svako. Boleština na svakom ćošku, gluho bilo i daleko. I ti se ljudi bore, čupaju iz ovog bezdana koji vuče sve dublje. Siromaštvo kolo vodi, igra, trese! Još je dječice kojoj majke mažu margarin, kao meni što je mati poslije rata, kad se ono smirilo.

U atmosferi prolaženja vremena u sekundi, doslovno dan se ugasi dok si trepnuo, ubrzao ritam života. Noge polomi, leti kao blesav. Mi letimo za njim i ništa ne stižemo. Mi smo kao balon kojeg odvežeš i on se brzinom svjetlosti ispuše. U tom momentu on leti svuda, tamo amo, lelujavo te na kraju bljohne (op.a. sruši se) na pod nikakav. Tako i mi, letimo, u prolazu samo promatramo i nemamo moći da činimo išta. Izlaze naši atomi snage, nemoćni da utičemo na bilo šta u svijetu. Naša bi volja svašta, ali tijelo zamandalilo (op.a zaključalo) vrata pa ne može ništa. Na kraju dana i naše se oči ugase. Bljohnemo u krevet onaj što sam ti rekla, pun nesanica.

Školarina skupa, oči kopa, ali se studira. Ej pa naša omladina već krasi njedra drugim državama. Jaki smo, imamo potencijala. Naši studenti kao zlato, ali ode nam zlato i mi ostasmo siromašni u lijepom nam siromaštvu. Šta će nam ostati? Ni haran doktor doktorom*, ništa ni sa čim!!!

Bolje što se svašta nagledala nisi, a i nećeš. Neka!!!

Kad bih ti rekla da se toliko zla nakotilo ne bi mi vjerovala. To je da te Bog sačuva. Aman! Tobe (op.a dio izraza “Tobe ja Rabbi” – Bože sačuvaj), džaba kukam. Ljudi su poput pokvarenog mlijeka. Naizgled lijepi, reklo bi se puni svježine, apetita, a ono kad pomirišeš u nesvijest padaš od smrada. Zlo se nakotilo u komšiluk, familije, brakove, među braće i sestre. Pa niko nikog organski ne može. Boga mi, razlog ti objasniti ne znam. Valjda mržnja, ljubomora, zavidnost… Pih!!! Svi kao preispituju tuđi mozak, a ni svog nemaju. Poniženja, nečovjeci… Jedna velika katastrofa. Ljudi zaboravili Boga, rade što im je volja.

Umorna sam od svega i svačega.

Kad se umorim, najljepše mi tišinu slušati. Ima još draži u njoj. Još mi je niko ukrasti ne može u vremenu u kojem cunami priprema ofenzivu.

To ti je ona tišina što si je ti zvala svojom drugom. Valahi (op.a tako mi Boga), sjediš, slušaš joj korake i traješ s njom.

Kako li te tišine ima u cvatu trešanja… Kako li je draga. Ej, pa siromašni su oni ljudi koji je prepoznati ne mogu. To smo spominjale jednom. Baš je bilo to vrijeme srcu milo. Evo umorih se i ja pričajući ti ovu crnu priču lijepog nam svijeta ili ti ga čovječanstva. Kažem ti, ode sve u helać!

Tako je ovdje, majčice draga. Svašta ti ja smandrljavi. Ali neka, ovako se ispričam s tobom, izbacim sve ono sto mi se nakupi danima, a htjela bih ti kazati. Kažem ti ovako, sjedeći ti pored mezara (op.a. grob). Ruže su ti lijepe samo da znaš. Svježe su. Ima puno pupoljaka, još će ih biti. Ljubičaste, tvoja boja. Eh da, to je što se ima kazati (op.a. reći). Bolje što ti ode ranije. Mirno odmaraj.

Odoh, žurim na posao. Doći ću ti ponovo.

Elhamdulillahi rabbil alemin…**

Lejla Novkinić


*Slobodno tumačenje: Nema doktora da ga možeš nazvati “doktorom”
**Početak sure Al – Fatiha iz Kur’ana kojom se u Islamu pomoli za mrtve

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...