Aleja Lipa: prodane duše

 – Uzimate li ovog čovjeka za svog zakonitog supruga? – pitao je matičar.

U grudima mi je sve tutnjilo, ali na licu se nije vidjelo ništa. Čak ni krvi nije bilo u mojim obrazima. Poput mirne vode, zrcalne i tihe, takvo mi je bilo lice.

– Da.

Matičar nas je proglasio mužem i ženom, a svi su ustali i vrisnuli: Bravo! Bravo! Jozef se unio u moje lice i poljubio me, prisilila sam se zatvoriti oči, iako sam ga željela gledati i u glavi vrtjeti svoj plan. Majka je jecala, otac je pucao od ponosa, oficiri su prilazili i čestitali, a ja sam nastavila igrati svoju ulogu.

Gospođa. Udana za zvijer. Nacističku zvijer.

Koračala sam s njim pod ruku dok smo izlazili iz ureda i gledala sve te naivne ljude, sve te zatrovane idiote, svu tu mašineriju zla i stiskala usne u usiljeni smiješak, znajući negdje duboko u sebi da im ne mogu svima presuditi, ali se nadam, iskreno i duboko, da povijest jednom hoće.

Oni su ubili čovjeka kojeg sam voljela. I sad sam udana za jednog od njih. Što ti je životni cinizam?

Hodali smo lagano i smješkali se, njegovi kolege su prilazili i čestitali, kao i bliža i dalja rodbina, susjedi i prijatelji. Oni koji su bili naklonjeni Reichu. Dugo me vodio pod rukom ulicom, kako se vode konji vrani, šampioni, da ih se pokaže, Kao trofej. Svoj osobni dobiveni rat.

  • Vidiš Golubice… – rekao je pa me značajno pogledao.
  • Sve si to mogla imati mnogo ranije. Pogledaj to divljenje, to obožavanje, tu naklonost. Mahneš rukom i svatko će od njih dotrčati da ti ispuni baš svaku želju. Nisi više bilo tko. Nisi više obična građanka, lijepog lica i dobrog dupeta. – uzdahnuo je i čvršće me stisnuo uz sebe, osjetila sam njegov dah na svom vratu i vratila se u onu nesretnu noć.

Sve slike njegova silovanja, bile su jednako živopisne kao da ih upravo iznova proživljavam. Utroba je ponovno tutnjila, gladna se zvijer u meni budi. Ona zvijer mnogo veća od njega, ona koja ne priznaje ništa osim osvete i okusa krvi.

  • Nisi više potomak propalog plemstva. Sad si nešto više od toga. Sad si moja nevjesta.

Izgovorio je to tako ponosno i cinično istovremeno da sam samo ispustila dah. Nisam progovarala, nije to ni očekivao od mene. To prešutno pravilo da od one noći on priča a ja samo slušam posve nam je odgovaralo. On je mislio da je slomio moj duh. A ja sam proučavala sve njegove slabosti. On više nije bio moj prijatelj iz djetinjstva. Bio je nacističko smeće kojem sam tražila slabosti, čije sam planove slušala dok sam se pravila da me ne zanimaju njegovi razgovori s oficirima i vojnicima, čije sam poruke presretala i čije sam krvi bila gladna više nego bilo koji vojnik.

Bila sam dezerter svog života i svoje duše, a osvetnik ubijenih, tihih i zaboravljenih. Samo to mi je davalo snagu da dišem i da dočekam svoju prvu i posljednju bračnu noć s njim.

Ples, vriska, cika, veselje. Do jutra se slavilo. Rakija je tekla u potocima, častila se cijela vojarna, čak je stigla i čestitka iz glavnog štaba, uz srdačne pozdrave Führera osobno. Nešto me presjeklo u grudima.

Koliko je Jozef zapravo bio duboko u ovome? Koliko je njegova uloga ovdje bila lažna? Držeći čestitku u ruci koju mi je utisnuo kako bi me zadivio ili zaplašio, samo sam sjela nazad u svoj stolac.

To ne mijenja ništa. – vrtjela sam u svojoj glavi. On je ubojica. On je silovatelj. On je čudovište i zaslužuje crknuti.

Kad su se svatovi konačno razišli i sva ta nacistička gospoda i prodane duše otišli svojim putem, ostala sam sama s njim nasred plesne dvorane. Uhvatio me za ruku i povukao k sebi, pa podigao u zrak i vrtio u pirueti.

  • Moja. – izgovorio je, zaista vjerujući da može posjedovati nekog.

I dalje sam šutjela. Spustio me na pod i vukao za sobom na kat hotela. Zastala sam i istrgla mu se iz ruke, trčeći po svoju torbicu.

  • To ti sada ne treba! – zarežao je.

Stisnula sam torbicu čvrsto u ruci i šutke pošla za njim. Na licu mu se razvukao smiješak, koji je dolazio iz onog njegovog uvjerenja da je djevojka koju je znao jednostavno nestala. Obujmio me oko struka i stepeništem smo krenuli na kat.

Osjećala sam utrobu kako likuje. Još malo, vrtjelo se u mojoj glavi. Još samo malo.

Otključao je našu sobu i doslovno me gurnuo u nju, pa stao skidati svoju oficirsku uniformu.

  • Skidaj se. – zagrmio je i ja sam na ormarić odložila torbicu i rukom posegnula u svoju kosu, vadeći ukosnice i one ružice što su držale veo. Kosa se rasplela i u slapovima mi prekrila lice.

Prišao mi je i raskopčao mi haljinu, a zatim je neobično nježno skinuo s mene mrmljajući da sam zaslužila da se prema meni ipak odnosi kao gospodin, jer više nisam balava i nedokazana, već njegova krotka i nježna supruga.

Spustio me na krevet i počeo ljubiti, vidno iznenađen što mu uzvraćam. Odlična glumica, priznala sam sama sebi s gađenjem u duši. U tom trenu netko je žestoko počeo udarati na vrata sobe.

  • Dovraga, tko smeta? – prourlao je bacivši pokrivač na mene i omotavši se plahtom oko pasa.
  • Oprostite Herr komandant, ali brzojav iz štaba, hitno je.

Otvorio je vrata i dva prestravljena mladića uletjela su u sobu, kimajući glavama uz isprike i gledajući nekud u prazno. To me doduše pomalo zabavljalo pa sam se glasno nasmijala.

  • Isprike Madam.
  • Sići ću, izlazite napolje. – izderao se nakon što je pogledao poruku a zatim bacio značajan pogled prema meni.
  • Nastavit ćemo ovo Golubice, ne idi nigdje.

Kamo sam i mogla otići? Dok je oblačio nazad svoju uniformu promatrala sam ga mirno i tiho, ali bijesna je zvijer u meni divljala.

Uskoro, ponavljala sam sama sebi, uskoro. Drugi dio mog uma bavio se onom porukom koja je upravo stigla.

Što li je u njoj pisalo i kako da to saznam?

Nastavit će se…

Marija Klasiček

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...