Hej, ti…

Hej ,ti.

Da, ti što ovo čitaš. Znaš ti ko si ti. Hajde, ne stidi se sad. Izađi iz te anonimnosti. Ime je nebitno. Prepoznat ćeš se. Tu si, visiš na Facebooku, zujiš internetskim prostranstvima kao pčelica i ideš od portala do portala. Ali ti ne skupljaš nektar i ne praviš med. Ne, ti ostavljaš komentare. Zlobne, natopljene mržnjom prema drugima samo zato jer su u tvom sićušnom, skučenom mozgu drugi. Ostavljaš komentare i skrećeš pažnju na svoje. Ti praviš gorčinu umjesto meda. Ko su tvoji? Ko su drugi?

Razmisli. Ah, da. Zaboravljam. Ta jedna ganglija u tvom zakržljalom mozgu, onom istom koji je baždaren da zove TV vidovnjake u sitne noćne sate i vjeruje u ptičje iznutrice, u kojem postoji samo skučenost i uskogrudost, u tom izgovoru za mozak, ta jedna mala usamljena ganglija nije sposobna za razmišljanje. Ona to ne zna, a ti ne želiš da naučiš i otvoriš oči.

Da, ti. Nemoj sada tako zbunjeno gledati u ekran i nemoj se okretati oko sebe. Nema nikoga pored tebe. Samo ti. Tebi se obraćam. Tebi koji dijeliš one grozne slike po Facebooku. Onu raskomadanu djecu, iskasapljene žene, brutalno ubijene muškarce ruku vezanih na leđima. Tebi koji ostavljaš komentare ispod njih. Po čemu si drugačiji od onih koji su slikali te slike, jer je očigledno da su slikane od strane onih koji su te zločine počinili i namjerno ih objavili? Po čemu si bolji od njih što komentarišeš i govoriš protiv Drugih, a braniš Svoje? Jesi li skontao ko su Tvoji? A oni Drugi? Hm?

Hajde, znaš o čemu pričam. Zar je bitno koje su nacionalnosti ti mrtvi? Kojem se bogu mole? Da li se krste ili padaju ničice na pod u pravcu kamene kocke? Hm? Zar je bitna boja njihove kože? Pogledaj. Dobro pogledaj. Ko tu leži na zemlji u lokvi krvi? Tu, na plaži, svježe izbačen iz mora kao uginula riba? Čiju glavu odsječenu drže kao trofej?

Čiji su snovi prekinuti? Nikada odsanjani. Pretvoreni u živi košmar. Ko nikada neće dočekati prvu ljubav? Prvi poljubac? Skriveni osmijeh i pogled ispod obrva? Kome je svijet srušen u sekundi? Hm? Jesi li shvatio? Skučeni mozgu, je li se upalila ta ganglija? Je li došlo iz guzice u glavu?

 

Ljudi su to. Djeca. Žene. Nevini u ovoj igri velikih sila. Tek obični pijuni čiji životi ne vrijede ni pišljiva boba, a slike njihove smrti imaju neviđenu vrijednost. Jer rađaju novu mržnju. Rađaju takve poput tebe. One koji imaju Svoje i Druge i mrze se međusobno jer su drugačiji, u tim svojim skučenim mozgovima. Vode ratove usamljenih ganglija.

To leže ljudi. Ne muslimani, ne kršćani, ne bijelci, ne crnci, ne ovi, ne oni. Ne Naši i ne Njihovi. Već ljudi.

Halo! Ljudi!

Halo! Ljudi?

Mirnes Alispahić

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...