Ono prešućeno, ljuto iščekivanje,
da se stvari jednom samo dogode.
One nervozne riječi, pune nostalgije
i čemer između trepavica

Ono davno sanjano, davno iščezlo
pusto nadanje za malo razumijevanja
i nagurane želje u pretijesne ladice
bez volje da se srce nekom objasni

Ono moje – pusti me i ono tvoje – ne znam.
Sve skupa stavljeno negdje po strani,
kad prođe dovoljno vremena i dovoljno se istroše
sjećanja na neispravne i pogrešne stvari

Ono naše možda se vrati i preraste u nešto bolje,
nešto ljudsko bez okusa gorčine,
s naznakom nadanja i čarolije
koju ima ljubav, kada ne boli.

Marija Klasiček

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari