Dio duše…

Mijenjam se. Ono što je oduvijek vrištalo u meni izlazi napolje na moje čuđenje.
Ne uspijevam se kontrolirati.
Sve što mi je smetalo, izrekla sam.
Dobro, možda ne sve, ali kako je krenulo, ništa u meni neće ostati prešućeno.
Možda je bolje tako. Možda se ovo zove čišćenje duše?

Osjećam se puno bolje, a ujedno i uplašeno jer ljudi kojima se obraćam izgledaju začuđeno, isto kao i ja, preko čijih usana prelaze sve te riječi nesvjesno.

Da li je to trenutak kada čovjek odraste? – kada se oslobodi svih strahova, kada prestane ugađati drugima, kada ne uljepšava i kada kaže da mu nije u redu, ono za što bi jučer rekao da nema problema.

Koji stupanj zrelosti je ovo? Da li je to uopće zrelost? Jedno sam naučila kroz zadnjih nekoliko mjeseci. Kada se konačno suprotstaviš ljudima koje si navikao na to da te mogu voditi na kratkoj špagi i da ćeš šutjeti i udovoljiti im, od onih pustih hvala koje su ti upućivali svakodnevno, postaješ im stranac.

Neka, nije to ni tako loše.

Ljutiti su, ali nabace na lice masku razumijevanja. Čude ti se, malo te se plaše, a istovremeno smišljaju plan da te “spuste” na zemlju jer misle da si se uzdigao. A jesi! Uzdigao si se iznad svojih strahova, pobijedio si u sebi ono: “Ugodi svima, a sebi kada stigneš!”

Svjestan si da vrijediš i što točno želiš. Shvatiš da se u životu za tebe neće nitko izboriti i da oni kojima ugađaš, mogu preživjeti i bez toga. Shvatiš da mnogi misle na sebe i na svoje dupe te da život nije lijepa bajka kako si zamišljao nekada.

Probudiš se jedno jutro i sve oko tebe je staro ali presvučeno novim ruhom. Novim osjećajima. Jedino što trebaš je naviknuti se na novo razdoblje. Sretan si što su svi koje voliš i dalje tu, na okupu. Sretan si što ste skupa prerasli neke besmislene situacije. Znate na koje situacije mislim? One kada ne znaš da li da zakoračiš il’ da stojiš ukopan u mjestu.

Sretan si što si dobio odgovor na pitanja koja su te mučila i što si se suprotstavio sam sebi po pitanju svojih negdašnjih uvjerenja. Sretan si što si obavio neke ozbiljne razgovore, čijih si se ishoda bojao. Sretan si što si pobijedio sebe i odlučio zaboraviti neke snove koje si sanjao. Odustati od nekih snova ne znači uvijek priznati poraz. Odustati od nečega, nekada znači da si promjenio svoje stavove i uvjerenja.

Čarolija ovakve situacije je u tome što ćeš i dalje imati drage osobe uz sebe i što ćeš ih moći zagrliti kada ti dođe. Što ćeš moći da ih nazoveš u gluho doba noći kada budeš ljut, nervozan, tužan ili samo usamljen i željan društva.

Čarolija je u tome što svaki idući korak koji napraviš će biti bez osvrtanja unatrag, bez onih pitanja u glavi, da li je to u redu i što netko misli o tome.

Čarolija je i u tome što si ostavio širom otvorena vrata bez da se više brineš tko će kroz njih ući ili tko će izaći van.

Svaka odluka koju doneseš, tiče se samo tebe i nikoga više.
Oslobodiš se svih okova koji su te stezali.
I onih koji su bili stvarni i onih koje si sam umislio.

Ispleteš se iz mreže u koju te život ubaci ili u koju uskočiš sam svojom voljom i zaplivaš u onome smjeru gdje te pamet uputi.

Odlučiš staviti srce na “off” kada su neke odluke u pitanju. Ne zauvijek, nego samo na neko vrijeme, čisto da se odmori od prošlosti.

Loše zaboraviš, a one uspomene koje su ti crtale osmjeh na licu spremiš u kutiju koju ćeš otvoriti kada ti dođe. Kutiju, koja će te podsjetiti gdje si nekoć bio i reći ti do kud si dogurao.

Sada idi, uzmi neki list papira i kemijsku olovku pa si napravi popis onoga što bi volio uraditi u nadolazećem vremenu.

Imaš samo jedno pravilo.
Ne osvrći se unatrag i ne pokušavaj ponoviti prošlost.
Prošlo je s razlogom.

Danijela Luburić


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape