Oproštajno pismo

Nekada nismo ništa morali reći, tišina je bila ta koja je rekla sve umjesto nas. Voljeli smo se. Svako jutro prije nego bih ustala, ostavljao si mi ružu na svom jastuku, a u kuhinji doručak pravljen s ljubavlju. Onako snena gledala bih te kako čitaš novine i šalješ mi poljubac preko stola.

Koliko puta si znao prišuljat’ mi se s leđa i prekriti mi rukama oči da bi me iznenadio poklonom. Već si mi postao dosadan s poklonima s kojima više nisam znala gdje bih. Ali znala sam da su od srca i da su od čovjeka koji me voli. Naša ljubav mi je bila najbitnija.

Mislila sam da si i tako razmišljao, sve dok me nisi ostavio.

Još se sjećam, kiša je lupala po prozoru kad si stigao u naš dom, nisi me ni pogledao, ni poljubio. Znala sam da je ona u pitanju, ona zbog koje sam te izgubila. Ona koja je kriva za našu propalu ljubav. Ona zbog koje su počele svađe i tvoji kasni dolasci kući, ona koja je ostavljala tragove crvenog karmina na tvom ovratniku. Ona zbog koje sam trpjela šamare i udarce, ona koja te pretvorila u čovjeka kojeg više ne poznajem. Jednog dana kada sam se vratila kući s posla dočekala me praznina.

Ostavio si me, bez ijedne riječi, bez pisma. Ostala sam tako sama u našem stanu kojim je nekada odjekivao smijeh, naši razgovori do jutra, tvoji koraci, miris tvoje kave. Toga više nema. Više nema tebe, mene, nas. Već 3 godine.

Tko bi rekao da vrijeme tako brzo leti? Ti imaš nju, ja imam njega. Kad mi kažu ” život ide dalje s njim ili bez njega” ne očekujem da me itko razumije jer ono što smo mi imali, danas rijetko kod ima. Nedostaješ mi iz dana u dan, iz sekunde u sekundu. Već dugo hoću izbaciti svoje osjećaje na papir ali nikako nisam smogla snage, jer previše si ostavio bola u mom srcu. Uvijek ćeš biti moj slatki smeđooki blesonja kojem je bila važna naša ljubav i sreća. Blesonja kojem sam rekla prvu noć kad smo se upoznali “ne zaboravi me” jer sam osjećala da si onaj pravi za mene i da sam s tobom sigurna. Bio si moja molitva, moj topli dah u hladnoj zimi, moje sigurno utočište od ovog ludog svijeta. Bili smo jedno drugome sudbina, sudbina koja rijetko koga pogodi, ali nas je pogodila i zahvalna sam joj na tebi. Previše toga smo prošli da bi samo tako moglo bit’ zaboravljeno. Previše je ljubavi uloženo da bi samo tako moglo bit’ izbrisano.

Stoga, hvala ti ljubavi na svakom danu koji je prošao u osmijehu, sreći, pažnji, nježnosti. Samo te molim, ne brini se za mene ja sam dobro koliko mogu biti i koliko mi sjećanja na tebe to dopuštaju. Okrenula sam novu stranicu u životu i posvetila se sebi i našem malom anđelu koji nosi tvoje ime, znam da bi bio odličan otac. Naš sin mi je sve što je ostalo od nas. Žao mi je što nisam mogla sretnu vijest podijeliti s tobom, jer ti si svoj život odabrao i poštujem tvoju odluku. Žao mi je što ne gledaš njegovo odrastanje i njegove prve korake, što ne čuješ njegove prve riječi “tata”, ne znaš koliko boli kada ga vidim uplakanog jer mu nedostaješ. Sve što ima od tebe je tvoja slika s kojom zaspi svaku noć pored glave. Radi njega moram biti jaka i pružiti mu svu ljubav ovog svijeta, jer on mi je sve. Sve ono što si mi nekada bio ti!

P.S. Znam da ti nije bilo svejedno kad si pročitao “ja imam njega” sad možeš biti miran znajući da se radi o našem sinu. Sigurna sam da ti je srce zastalo makar na tren jer znam da me još negdje u dubini srca voliš.

Tvoja bivša.

Kristina Čikor


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape