Let iznad majčinog gnijezda…

Svakom novom godinom što mi se stvori, kao bačena iz vedra neba, ja padam u trans. Gdje prolazi to vrijeme? Tko mi je odnio onu moju malu bebu i dofurao ovu veliku djevojčicu? Svakom novom godinom što mi se stvori, ja dobivam napadaj panike.

Ok, već ste shvatili kako su meni klikeri u glavi pomalo pomaknuti naspram drugih i kako sam uistinu teška osoba (što za razumjeti, što za živjeti s njom), te da napadaje panike imam zbog svačega nečega (najviše nebitnoga), ali odrastanje vlastitog mesa i iste krvi, mene baca na koljena. Ja kao ja se ne osjećam staro, niti to jesam. Smatram da sam sa trideset i dvije godine dovoljno zrela da znam što ne želim, a opet dovoljno mlada da si dozvolim obezglavljena ponašanja i razmišljanja tudul dudul i dalje. No, moje dijete je poput nekog vremeplova koje mi ukazuje na prolaznost i tok življenja, koji ni ne primjećujem, dok eto tako živim iz dana u dan.

Da se razumijemo, trudnoćom i porodom nisam postala jedna od onih sa zlatnim pičonom koja je jedina na svijetu rodila i koja najbolje zna sve.  Niti je ovo još jedan tekst u nizu u kojemu ću ja vama trla baba lan kako bi vi trebali biti mama/tata/roditelj/netko i koji je način ispravan. Ja sam jedna od onih koja je rekla kvj ili ti ga „’ko vas jebe“ uz dodatak – ja ću roditi!

Na svaki dobronamjerni savjet o djeci bih odbrusila „Rodite si pa vi to tako“ – vjerujem da sam naljutila mnoge, ali jebi ga, ta mala je meso moga mesa, krv moje krvi i dijete mog čovjeka-kojeg isto tako ne slušam, ali to je drugi par opanaka i druga duga priča o kojoj danas ipak ja ne bih. Tako da, jednostavno rečeno – jebi ga, ovo je tekst o meni i mome strahu od straha kojeg nema zbog straha kojeg živim.

Bebu sam nosila najljepših devet mjeseci u mome životu, ok moj čovjek je nakon sedam mjeseci trudnoće kleknuo nasred Korza i tražio, citiram: „Rodi! Molim te k’o Boga više rodi i vrati mi moju Ivu ti zlo jedno izobličeno“ – ali, meni je to i dalje najljepših devet mjeseci u životu i da, nisam bila ja kriva, niti mi je bio potreban egzorcizam, sve su to bili i ostali hormoni. Ispunila sam mu želju i za dva mjeseca rodila, ali Ivu od prije mu nikada vratila nisam. Nisam mu tada (kada je kleknuo) htjela pokvariti iznenađenje-moji (i od onih koje rode) hormoni ostaju tu gdje su i bili bez obzira rodila ja ili ne. Postporođajna je to i potvrdila-slijedio je unutarnji spining, borbe i muke. Grom i pakao. I preživjela sam. Samo s vremena na vrijeme se vrati demonizirana Iva i urla, krešti, prijeti, galami, ucjenjuje – bude svega, bude svađa, bude galame. I onda utihne i šuti i muči sebe i sve oko sebe. Jebeni hormoni, jebeno jebu na suho nenajavljeno. Isto tako i nestanu.

Nisam jedina, znam, samo sam rijetka koja se toga ne srami. Da, ja sam imala postporođajnu, iako ona nikada ni ne nestane do kraja i javlja se s vremena na vrijeme (pms, ovulacija, glad, tuga, bol). Padam u neka čudna raspoloženja svakim izmjenama u ciklusu, svakim pms-om i pojačanim lučenjem tih klinaca ja podivljam.

Jebeni dr. Jekyll i mr. Hyde (sjećate se teksta o tome? Kada pišem kako me samo moj čovjek voli takvu? Vjerujte mi to je to) su goli klinac za mene. Sam Bog, pa to prođe kroz dan, dva i ja opet budem ja i opet je sve normalno, no ima i perioda kada te baš krene spinanje hormona i kraja nema ni na vidiku, pa ti preživi (i oni oko tebe). Ne želim se kljukati tabletama, niti dodatnim hormonima, dovoljno sam kroz život ovo svoje jadno tijelo bombardirala tim koje kakvim supstancama, tako da odjebite sa spikama „idi pa se leči“. Nema tu lijeka za popiti pa ti je bolje, uđe ti to već i u karakter i osobnost – povampiren si od do, lijek moraš pronaći sama.

I nije to tako loše. Daje dobre rezultate kada si tako malo ekscentričan. Barem u roditeljstvu. Sve se napravi kad-tad, sve se razmišlja zašto je mama takva i sve se može dogovoriti, ok malo se galami, ali rezultati su tu. Još da si muža iskrojim po mjeri, ja sam ljudi moji na konju. Samo mi je teško razbiti stereotip o ženi uz koji je odrastao. Njegova mama i ja smo noć i dan. I želim da shvati da ga ja nisam rodila i da ga ja za razliku od nje ne moram trpjeti, ja ga mogu samo voljeti i živjeti po svome, po našemu i to je to. No, biti će on mekši-kad-tad, ako ga ja ne utonfam do tada svojim ceketanjem. Ali kao što rekoh ne bih danas o tome. I nismo nas dvoje tema. Tema je žena. Bilo koja i njezina borba sa samom sobom.

Hormoni su jedan od vodećih problema današnjeg majčinstva. Da, da prije su žene kopale, čučnule, rodile, dete stavile u seno i nastavile kopati njivu. Prije je i r’n’r bio mlad, pa danas trash prednjači. Tako da sve vi “od prije” molim Vas-ne počinjite sa svojim tezama, jer nije isto vrijeme, nisu iste ambicije, nije ista hrana. Stres je danas glavan uzrok ove uzjebane situacije koju financijska nesigurnost još jače pojačava i dovodi do ludila. Prije žene nisu živjele na navijanje kao mi danas. To napinjanje navoja za navijanje počinje s generacijom naših mama, danas baka naše djece i onih koje će to tek postati. Želja za napretkom u karijeri, samostalnost i emancipacija, sve su nam to naše mame utabale, ali jebi ga tada je još uvijek bio socijalizam, danas mi lopatamo govna po kapitalističkom smetlištu i šizimo od do, danas se budimo nervozne zbog spoznaje da nam može biti samo gore. Danas biti mama i učiniti sve što bi jedna mama trebala dovodi do ludila, jer nam to određuje okolina-koja najčešće nema djece, ali se po njima treba znati red-žena mora izgledati, živjeti, biti obrazovana, bla bla bla i još ne imati nikakvih poteškoća, a najmanje postporođajnu.

Malo nas je toga svjesno, malo nas traži način da otkloni taj dio sebe-bez da se kljuka, malo nas se ne boji reći na glas-postporođajna je sasvim normalno nenormalna situacija koja se događa skoro pa svakoj ženi. Nisi luda (baš do kraja, luda malo jesi, ali nisi sada trknuta sto gradi), niti si jedina (ima nas gro), niti je to sramota (sramota one koji osuđuju, bez da znaju) i može ti biti lakše, možeš to podnijeti malo bezbolnije. Samo moraš pronaći svoje središte. Moje je rad i razgovor. Bilo kakav rad. Bilo to ribanje kupaonice, pisanje teksta, usisavanje, slikanje, pjevanje nije bitno-bitno da se s nečime zanimam. I tada nemaš vremena biti sav sjeban, ne stigneš. Ali, ne bilo kakav razgovor, možda da se malo preciznije izrazim, ne razgovor sa svakime. Srezala sam one koji su mi iscrpljivali energiju i takve sam ljude eliminirala, vjerujte mi kada čovjek učini par rezova bude mu lakše za disati. Meni je. I jednostavno se treba aktivirati-sama sebe, jer druge baš i nije briga kako je to tebi kada si sama.

Uživaj u roditeljstvu i budi ponosna. Bitka nad samim sobom najteža je na svijetu, a kada je uspiješ savladati nema toga što ne možeš učiniti za sebe. Radi ono što voliš i nagradi se s vremena na vrijeme, budi sve što poželiš-čak i onda kada ti s podsmjehom kažu da je tvoje vrijeme prošlo. Nije, jer možda najbolje vrijeme tek dolazi bez obzira što svi kažu, pa čak i ja. Učini onako kako misliš da je najispravnije i nećeš pogriješiti, jer ćeš slušati sebe. Jedinu koja te najbolje poznaje. Nisi sama, ima nas puno koje smo to prošle/koje to prolazimo i ne-to te ne čini ništa lošijom majkom, ženom, osobom. Postporođajna je nešto što se događa, ali ne dozvoli da ti otme kontrolu nad tobom samom, barem ne svaki dan, barem ne zauvijek.

Iva Matijaško Degač


Iva Matijaško Degač

Rođena u gradu na četiri rijeke u kojemu živi i biva do dana današnjeg. Vječni anarhista, reformista, buntovnik – i to sve u ženskom rodu. Mačkarica i veliki prijatelj životinja, te pokojeg čovjeka. Voli prirodu, cvijeće i dobar stari r’n’r. Pisanjem se bavi od rane dobi, ali vrlo brzo lijepo izražavanje mijenja uličnim govorom,  jer po njoj “lijepe riječi su za djevice i malu djecu, a ja nisam niti jedno od toga dvoje odavna” – koliko ima istine u tome prepušta vama, jer malo tko uistinu ima pristupa njezinom biću, duši i pojavi. Škorpion po horoskopu koji dugo pamti, brzopotezna na jeziku i veliki ljubitelj ironije. Ona je Iva i ona je naša La Femme.

Comments

komentari

Protected by Copyscape