Nela Baričević: Spasi me… zar ne vidiš da me boli?

Pomislih vrisnuti – zar ne vidiš da me boli? Zar ne vidiš da mi duša biva ulovljena u klopku prividne slobode i dobro znanih želja? Davnih, davnih… onih dječje nevinih želja.

Maštala sam o kakvom drugačijem životu. Drugačijem kakvom svijetu. Svijetu koji mi neće zbrajati propuste kako bi ih nadoknadio kroz kakve osobne nesreće. Maštala sam o tome da sreća nije privid. Pod kožom svojom, u krugu boli, iza patnje, tik do ljubavi, srcu blisko stoji – da sreća i nije nužno privid, no samoj mi je tako teško do toga doći.

Što maštaš možeš ostvariti – rekoše mi. A ja se nekako ulovih da gledajući u svojih deset prstiju i nisam kao nekad sigurna koliko još mogu. Koliko daleko. Koliko sebi pod bol. Koliko svijetu niz dlaku.

Maštala sam o kakvim drugačijim ljudima. Drugačijim kakvim pogledima na život. S malo manje kovanica, malo manje prividno vrijednih papirića koje krasne razna lica koja nosiše važna imena. Maštala sam o tome da ljubav nije privid. Pod kožom svojom, u krugu boli, iza patnje, tik do ljubavi, srcu blisko stoji – da ljubav i nije nužno privid, no samoj mi je tako teško do toga doći.

Trebam nekoga. Nekoga tko se pronašao i može pomoći meni. Ma može i nekoga tko još samog sebe pronalazi, ali je spreman raditi to udvoje. Pazite, ovo je opasna igra. Igra za koju statistike kažu da nas kosi kao kakva pošast. Igrajući svoju ulogu ja tragam za nekim za kog nisam tijelo. Za nekim za kog nisam lice. Jer, uistinu, ja to i nisam. Ni tijelo, ni lice. Nikako to nisam. Naglašeno pak to nisam u izuzeću srca i duše.

Ne mirim se da sam puko tijelo koje negdje pri vrhu svome nosi pripadajuće mu lice. Ja trajnost moram biti. Ono nešto što ostaje u momentu kada sve drugo propada i truli. Svježina, dah budućnosti, rajski ples. Ja osobnu trajnost vlastitom svojoj dušom moram omotati. Odlazeći na taj način imam postati svježina ljetne noći, pahulja sa s nebesa padajućeg snijega, vinuće ptice u slobodu.

Ispod tijela ja sam osjećaj. Ispod lica ja sam vapaj.

Poznavah nekoć dvoje koji su vrišteći: „Spasi me… zar ne vidiš da me boli?“ čuli jedino jeku vlastita glasa, lupali o staklene zidove ruku ispruženih pred svoja tijela, utapali se u intimnim sumnjama i strahovima. A onda su se umorili. Lamatajući rukama i nogama, hvatajući zrak, oni odustaše. Utopiše sami sebe ne želeći to. Baš suprotno tome, čezneći za srećom, a u strahovitoj odsutnosti osjećanja iste, oni si presudiše.

Ona na povratku s treninga. On na putu do škole.
Na pragu života. Mladi. Praktički tek zagrizli život.
Oboje su znali pisati u datom im vremenu,
ali im vrijeme nije pisalo natrag.

Poznavala sam ju kao vrsnu sportašicu. Nasmiješeno dijete koje je pod teretom tragične povijesti vlastite obitelji odrasla u hipu. Njega poznavah kao odličnog učenika. Kao lumena za ono što stoji u knjigama, a ne toliko snalažljivog plivača u rijeci života. Ljudska je glupost katkada nemjerljiva pa kad naćulim uši čujem zajedljivu okolinu koja upire prstom u njih kao u preosjetljive jedinke. One neprilagođene. Nespremne za život u ovome, kako kažu, okrutnom svijetu.

A ja se pak ne mogu, oprostite mi, s gađenjem na licu oteti dojmu da upravo oni taj svijet čine okrutnim mjestom u kojemu su emocije duboko podcijenjene, a debljine novčanika daleko precijenjene.

Ugasli životi priče su koje ostadoše neispisane. Riječi koje ostadoše neizrečene. Pouke koje ostadoše neizvučene. Oni za njima ostali pisat će te priče shodno vlastitom nahođenju. Kroz misiju će vlastitog života kreirati vizije o tome kakav je život zvijezda, kao ugaslih nebeskih svjetlosti, mogao biti.

A možda je sav teret u tome da kao ljudi previše, pod nesavladivim pritiskom okoline, težimo biti zvijezdama vlastitih života, a da bismo zadovoljili apetit te iste okoline?

Nekad se nemaš snage ustati iz kreveta.
Nekad nemaš osjećaj da išta što napraviš ima ikakva smisla.
Nekad nemaš snage ni za prići i pogledati se u ogledalo.
Ali najviše snage nemaš za osuđujuće poglede i otrovne komentare.

Shodno tome, zapetljan u mrežu vlastita razočarenja svijetom i ljudima, ti ustaješ preko sebe obavijenoga da pokušaš još barem jednom biti zvijezda, držati sve konce u rukama, ganjati snove.

I ganjaš ih. Ne prestaješ ih ganjati iako te boli. Iako u toj boli znaš da shodno tolikoj žrtvi, shodno životu zarobljenom u tolikoj boli – ni pobjeda više nije pobjeda koja se slavi.

Istini na volju, unazad je koju godinu vrijeme počelo zaboravljati odzdravljati i meni. Bilo je to onda kada sam iz vlastita iskustva saznala da iza jednog „Boli me!“ stoji nemjerljivo  više istine no iza slavnog  „Nije mi ništa!“

U svijetu u kojemu nikome „nije ništa“, među ljudima kojima je uvijek „sve po starom“; u svijetu u kojemu uvijek „nekako ide“, među ljudima kojima je uvijek „sve kako treba“; u takvom jednom svijetu ne gube zvijezde kojima toliko težimo i o čiju se sjajnost toliko ugledamo, ne gubi ni zemlja po kojoj koračamo. Mi smo ti koji gubimo.

Iz toga te razloga, a bez skrivenih namjera, molim „spasi me od mene.“ Ne dopusti da svijet u kojemu živiš dopušta da meni kao tvome prijatelju, a kojemu je sve odjednom sišlo na leđa, „nije ništa.“ Ne dozvoli da u trenutku kada baš ništa nije kako je bilo moje usne izbacuju floskulu „sve po starom“.

Iz toga te razloga, a bez skrivenih namjera, pitam: „zar ne vidiš da me boli?“ Ne dopusti da svijet u kojemu živiš dopušta da meni kao tvome prijatelju, a kojemu se upravo raspada život, „nekako ide.“ Ne dozvoli da u trenutku kada baš ništa nije kako je bilo moje usne izbacuju te tri prozirne riječi da je „sve kako treba.“

Stvorimo svijet u kojemu možemo reći da nam je sve to što nam trenutno može biti. Svijet u kojemu slobodno na periode umiremo od straha jer više ništa nije po starom. Stvorimo svijet u kojemu nekada ne ide nikako, nego već izvjestan period sve stoji pa, eto, stojimo i mi sa svim tim. Svijet u kojemu možemo reći da ništa nije kako treba.

Takav svijet, naime, ljubi čovjeka radije nego ideju o tome kakav čovjek jest.
Mi takav svijet trebamo kada boli nas, jednako kao i kada boli drugoga čovjeka.

Spasi me od mene stoga je poziv upomoć. Ne daj mi da se izgubim. Drži me za ruku i ne puštaj! Nemoj da te ponovno moram pitati „zar ne vidiš da me boli?“, jer jednom bi to mogla biti samo jeka moja. Odraz onoga što bijah dok bijah onda kada više ne bijah među vama.

potpisuje N.B. (Nela Baričević)


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”

Comments

komentari

Protected by Copyscape