Uspomene…

Godinama već nisam bio u naninoj kući. Nana je umrla prije sedam godina, otac prije četiri. Posljednji put sam bio tu sa njim, kada sam ga našao obješenog u podrumu, modrog lica, izbu… Prizor je to koji pokušavam zaboraviti. To nije nešto što želite da pamtite kao posljednju sliku svog roditelja. Stoga nosim njegovu sliku u novčaniku i svaki put kada ga se poželim, otvorim novčanik i pogledam tu sliku na kojoj smo nas dvojica. Na njoj sam tek beba, on me drži u naručju i ljubi u čelo. To mi je jedna od njegovih rijetkih slika koje su mi ostale i čuvam je životom.

Ne znam zašto dođoh u tu kuću ponovo. Neka me sjeta uhvatila, zebnja, tuga. Ni sam više ne mogu definisati to osjećanje. Jednostavno sam morao doći. Psihički dotučen, izgoren, sagorio kao fitilj u voštanoj svijeći. Tu sam se osjećao smireno, spokojno. Nisam više bio stranac samom sebi.

Tišina se spustila na tu staru bosansku kuću. Fini sloj prašine je prekrivao namještaj. Ustajali zrak je škakljao nosnice. Kada sam otvorio vrata i zakoračio unutra osjećao sam se kao da oskrnavljujem neko drevno svetište, kao da ulazim u neki davno zaboravljeni hram posvećen jednom davnom vremenu. Vremenu neke sreće i smiraja.

Podne daske zaškripaše kada sam zakoračio unutra preko visokog starinskog praga. U toj smrtnoj tišini, ta škripa zazvuča kao da dolazi sa one druge strane. Osjetih kako mi se dlačice na vratu diži, a koža ježi. Tu u hodniku, daske su uvijek škripale, zaboravio sam na to. Opustih se i zatvorih vrata za sobom.

Hodao sam kućom, prolazeći kroz sobe. Prstima prelazeći preko slika i namještaja. Kročio sam polako da slučajno ne bih oštetio nešto. Čak mi je i dodir bio nježan, tek sam vrhovima prstiju dirao stvari. Digla se fina prašina, kovitlajući se zrakom, kao da vodi ljubav sa sunčevim zrakama koje su dopirale kroz prozore.

Fotografije na zidu, crno bijele, nanine, dedine, očeve, slike amidža i ostatka porodice. Slike Kabe. Ajeti iz Kur’ana. Stari namještaj pokriven šarenim prekrivačima koje je amidža donio iz Iraka, onaj kabasti radio sa ogromnim dugmadima koji je dedo kupio kada je išao u Njemačku. Crno bijeli televizor, jedan od prvih u mahali. Izrezbareni šestougaoni stol, zaostavština od pradede.

Uspomene oživješe, uzburkaše se kao nemirno more, obuzeše me i odvedoše u vrijeme, koje se činilo tako dalekim. Bio sam u pravu. Ovo jeste bio hram, zaboravljen, posvećen davnom vremenu.

Suza, izdajnička, krenu niz obraz. Za njom druga, treća. Slijevale su se jedna za drugom niz moje obraze, kvasile ih. Nisam ih brisao. Pustio sam ih da teku. Osjećao sam kako svakom suzom moja tuga postaje manja, a moje se biće ispunjava nekim smirajem. Prikrao se polako, skriven među uspomenama.

Sjeo sam na staru sećiju, sklopio oči i izdahnuo, a onda duboko udahnuo taj ustajali zrak, gotovo halapljivo, kao da u njemu želim pronaći još ostataka tog starog vremena. Nisam ni osjetio kada sam zaspao. San mi se prišunjao krišom, negdje iza ćoška stare sećije, na vrhovima prstiju se popeo uz moje rame do uha i šapnuo mi na uho.

Probudio me ezan sa mahalske džamije. Napolju je bio mrak. Noćno nebo prošarano zvjezdama, koje su žmirkale kao ukrasi. Veliki Srebrenjak je sijao, ogrnut noćnim plaštem, pastir svog svjetlucavog stada.

Mjesečeve zrake su stidljivo upadale kroz prozor, kao trake srebrenine, padajući umorno na šareni ćilim tkan smežuranim rukama starice, zgurenom nad starim razbojem.

Pogled mi odluta ka suprotnom zidu. Sjenke su plesale, igrale svoj ples. Mijenjale oblike, čas bile grana, čas bijesan pas, čas demon razjapljenih čeljusti koji juri da proguta nečiju dušu. Hipnotisan njihovom igrom, primjetih nešto. Jedna sjenka se odvoji od zida i krenu podom prema meni. Za njom krenu druga, treća. Nisam mogao da vjerujem svojim očima. To je bio neki košmar, priviđenje. Instiktivno sam ustuknuo na sećiji, spriječen naslonom. Nisam imao kud.

Sjenke dođoše do mene i ispraviše se. Porastoše. Stajale su ispred mene, nijemo me posmatrajući. Nisu imale oči, ni lica ni naličja. Tek su nešto tamnije bile tamo gdje bi trebalo da stoji lice, poput kakve mrlje.

Osjetih hladnoću. Dah mi u vidu pare izađe na usta. Ledena ruka straha mi uhvati srce, posla mi srsi kroz tijelo. Šta se dešava? Da li sanjam? Da li su to duhovi? Utvare? Sjenoljudi, ta stvorenja koja žive samo u mašti djece, rođena u strahu od mraka i onoga što vreba u njemu? Uspomene koje dobiše oblik?

U glavi mi zabruja, pritisak kao da mi neko steže glavu iznutra. Oštar bol mi propara sljepoočnice, bodeži bola sjevnuše kroz oči ravno u mozak. Savio sam se u struku, ruke mi poletješe ka glavi. Spustih je među koljena, pritiskajući sljepoočnice ne bih li otklonio taj bol, olakšao pritisak.

Digni glavu, reče mi glas u glavi. Podigni je.

Polako, podigoh glavu. Više ispred mene nisu bile sjenke. Sada su imale oblike, lica. Poznata lica. Ispred mene stajaše otac i nana, u očevom naručju beba.

„Oče? Nano?“

Tanka nanina ruka, koščatih prstiju, zglavaka nateklih od artritisa, se podiže i dodirnu me po glavi. Njen topli dodir, tako poznat, tako dalek.

„Zlato nanino. Šta je bilo? Čemu tolika tuga? Čemu tolika sjeta, dušo moja? Mlad si. Nemoj tugovati. Život je pred tobom.“
„Nano…“
„Nana je u pravu, momčino. Čemu tuga u očima tvojim? Zašto ti je duša sjetom ispunjena?“
„Stari, stari. Uvijek si znao sa riječima. Uvijek si me znao utješiti.“

Osmijeh mu zatitra na eteričnom licu. Dugački nos, guste crne obrve, usko lice, dvije jake bore na obrazima, visoki zalisci. To je bio moj otac.

„Zašto pitate što sam tužan? Zar vi ne bi trebali znati zašto? Zašto mi duša plače, srce jeca, guši se u suzama? Mrtav sam iznutra.“
„Znamo, dušo.“

Otac mi pruži bebu. „Uzmi ga.“

„Je li to…?“ Glas mi zatreperi, brada zadrhta.
„Jeste.“

Uzeh ga u ruke, polako primakoh grudima. Gledao sam u njegovo malo, okruglo lice koje se ozari osmijehom. Taj osmijeh zasja poput malog sunca, ugrija me i ispuni svojom svjetlošću. To malo biće u mojim rukama bijaše bog, a ja bijah njegov poklonik. Njegove ručice posegnuše ka meni i ja mu se poklonih. Sićušni prsti mi dodirnuše nos, spustiše se niz njega, do usana. Poljubih ih, nježno, da ih ne povrijedim. Djelovali su tako krhko i sićušno.

Bog se bebasto nasmija, izmami mi osmijeh na lice. Odagna mi tugu. Crni oblaci, koji su me pratili, nadvijeni zlosutno iznad mene, poput lešinara, nestadoše. Raspršiše se. Planina koja me pritiskala se uruši, nestade u lavini u dubinu moje duše.

„Moramo ići, sine.“ Otac mi ga uze iz ruku. Teškom mukom sam ga pustio iz svog naručja. Sada kada je konačno bio u mojim rukama.
„Kuda?“
„Tamo kuda mi idemo, tebi još nije vrijeme. Život je pred tobom. Ne razmišljaj o prošlosti, prepusti se. Sreća te čeka. Znaš to i sam.“
„Znam.“
„Onda idi.“

Njihova lica nestadoše, odnesena nekim daškom vjetra koji se pojavi niotkud.

Otvorih oči. Sjedio sam na sećiji, glave klonule na grudi. Vrat mi je bio ukočen, bolan. Sunce se pomaljalo iza planina, tromo, lijeno, dok se uspinjalo ka svom nebeskom tronu u svojim sjajnim kočijama. Njegove tople zrake su me milovale po potiljku i vratu. Godila mi je ta toplina.

Pogledah po sobi. Da li je moguće da sam sanjao? Ako jesam, zašto se san morao završiti? Ne kažu zalud da sve što je lijepo kratko traje. Ustao sam i krenuo kući, svojoj sreći. Otvorih vrata i ugledah nju, moju sreću. Stoji ispred mene.

Bez riječi mi prilazi, gleda me sneno srnećim očima. Ruka joj mazi moj obraz. Poklapam je svojom rukom. Ljubi me i grli. Razumije me i bez riječi. Tiho jecam na njenom ramenu. Sve će biti u redu. Ona je tu. Tu je da odnese tugu, da me utješi, da rastjera mračne oblake svojim osmijehom. Da me voli i da je volim. Život je pred nama, a za nas je tek počeo.

Mirnes Alispahić


Mirnes Alispahić

Mirnes je običan tip koji želi da bude pisac jednog dana kad poraste. U međuvremenu se trudi i vježba, a to možete pročitati na ovom sjajnom  portalu. Napiše ponekad i nešto u svojoj kolumni. Pravi se pametan. I  ima bijelog zeku crvenih očiju. I ovo je napisao u trećem licu. Ko još  piše o sebi u trećem licu? Ne budite stidni i pošaljite mail sa sugestijama, kritikama, prijetnjama. 21. je stoljeće. Gay stop. Nemoralne ponude stop. Hvala na čitanju i do sljedećeg čitanja budite mi pozdravljeni gdje god da ste.

P.S. Jesam li spomenuo da imam uvrnut  smisao za humor?

Comments

komentari

Protected by Copyscape