Biti potpun u Gradu Zvanom Čežnja…

U prvim danima ispod zvijezda Grada Zvanog Čežnja, spoznaje o mojem postojanju uzele su maha. Pitala sam se tada, tko sam ja? Znam li doista odgovor na ovo pitanje?

Odgovor bi glasio otprilike ovako, prepun kontradikcija, prepun šarenila mojeg bića: ja sam N., djevojka u kojoj leži još mnogo drugih djevojaka. Jedna je Spisateljica, druga Svadljivica, treća Partijanerica, četvrta Svjetska Putnica, peta Ozbiljna Djevojka koju sve više šamaraju pitanja egzistencije i budućnosti, šesta Ona Koja Meditira. U nekim trenucima sve one imaju iste ciljeve, u drugima pak su oprečne jedna drugoj kao nebo zemlji. Eto, bolje se ne mogu definirati. Nestalna sam poput vremena i nikada ne putujem istom strujom. Oličenje sam kompliciranosti. Jedno golemo klupko koje je gotovo nemoguće raspetljati.

Spisateljica je, kada je stigla u Grad Zvan Čežnja, sanjivo promatrala sve ono što ga čini tako magičnim – drveće, čarobne parkove, nebo, ponekad zamrljano smogom, zbog čega nije mogla uvijek uživati u pogledu na zvijezde, kao u Provinciji; šturost nemilosrdnog prometa; neprestanu žurbu građana ovog Grada; dječji smijeh i Bezbrižnost; neupitnu točnost ljudi u odijelima; ležernost onih koji su zapeli u nekim drugim vremenima; malograđanstvo, čak i kada bi sudjelovala na događanjima koja pripadaju kulturi; neopisivu Ljubav kada bi susrela smirene duše, vrijedne divljenja. Spisateljica gleda na svijet nešto drugačijim očima nego ostali. U svemu traži uzroke i razloge i sve detaljno analizira, često promatrajući ljude sa zanimanjem koje ipak ničim ne daje naslutiti da bi jednog dana mogli postati dijelom njezine priče. U spisateljici se nalazi toliko likova koji samo žele da njihove priče budu ispričane.

Svadljivica ne podnosi imaginaran kult ličnosti niti samoprozvane autoritete. Srčano se bori protiv takvih, zbog čega često biva neshvaćena. Drugačija, izvan kutije. Kompleksna osoba s čvrstim stavovima koje su mnogi željeli potkopati uvriježenim mjerilima, no bezuspješno.

Partijanericu svi vole zbog šala na vlastiti račun i izigravanja dežurnog klauna u društvu. Osvaja pozitivom i smijehom, sasvim svjesna da njezine mane bivaju umanjene ili neprimijećene, zbog simpatičnosti kojom ih obavija. Sve daje za šalicu čaja u kasno večer s prijateljicama, a često organizira i glasne svečanosti – sama s knjigom koja ju trenutno zaokuplja svojim magičnim sadržajem. Partijanerica ubrzo shvaća kako je šalica rooibos čaja uvečer omamljuje više od ičeg te kako joj najveću zabavu pričinja intelektualna stimulacija, zbog čega se odlično slaže sa Spisateljicom. Mračni i zadimljeni klubovi odavna nemaju svoj smisao te joj nikako nije jasno kako se ikada našla između toliko bučna četiri zida. Ipak, u ovom trenutku odlučuje o tome razmišljati nekom drugom prilikom.

Svjetska putnica i dalje čeznutljivo sanja o Najboljem Gradu Na Svijetu. Kažu da je tako s najdražim gradom, da nikada zapravo ne shvatimo što nas je to tako čvrsto vezalo. Ona nosi i vjetar u kosi iz Nekog Tamo Kutka i otisak na dlanu Nekog Tamo Pijeska, i uspomene na smijeh dalekih prijatelja. Prijatelja koje možda više nikada neće sresti, ali će zauvijek postojati u trenucima u kojima su dijelili smijeh, autentičnu hranu i nekoliko posljednjih kapi nekog čudnog, lokalnog pića. Ona sa sobom nosi neraskidivu povezanost sa svijetom i zna da je njezin osmijeh satkan od djelića osmijeha svakog čovjeka s kojim je ikada dijelila pozitivne trenutke svog života. Ona je bolno svjesna da više nikada neće biti potpuna.

Ozbiljna Djevojka zna koliko je u životu proživjela. Koliko se mnogo smijala, koliko je suza proplakala. Koliko se puta nečemu divila, koliko ju je situacija zgrozilo. Koliko je puta padala, da bi ponovno ustajala, stopivši se sa Svadljivicom. Koliko toga nije imala, da bi zatim dobila više nego je ikada očekivala. Koliko toga želi, a koliko je želja ispustila. Koliko se puta stopila sa svijetom, da bi zatim iskoračila iz kutijice toliko daleko da je nitko nije mogao dostići.

Ona Koja Meditira smiruje svoj um i stapa ga u jednu cjelinu, pokušavajući tako shvatiti koji joj je dio njezinog bića omiljen. Njezine je misli, bučne i znatiželjne, željne novih avantura, novih spoznaja, često u tome pokušavaju omesti. Ipak, Upornost ovdje ipak pobjeđuje te Ona Koja Meditira barem nakratko, do idućeg dana burne svakodnevice, uspijeva biti smirena.

A N. sada zna, sada je život jasan poput kristalića, savršeno spojenih u jednu cjelinu – ona je sve to. Ja sam sve one! Nema potrebe boriti se, pitati se tko sam, otkrivati koji je dio mog bića najpodobniji, najadekvatniji. Nema potrebe za prilagodbom. Nema potrebe za pokušavanjem. Samo potrebe za prepuštanjem, za pokušajem cjelovitosti, za osmjehom kada se prisjetim Najboljeg Grada Na Svijetu, za sreću kada osvijestim da sam satkana od svih dragih ljudi s kojima se susrećem, za borbom kad shvatim da je potrebna, za izigravanje glavnog klauna kada shvatim da nekome mogu udijeliti djelić sreće, ako mu je potreban. Jer sve sam to ja. A oblikovao me Grad – Grad Zvan Čežnja.

N.R.

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...