Fantasma

Molim te, izađi iz moje glave.

Prestani se pojavljivati svako jutro kad podignem roletnu, i kada mi u autu naleti neka stara pjesma. Možda sam te ostavio u onom kafiću, uz neprimjetan pozdrav. Nisi mi rekla ni hvala za onu čokoladu što sam ti donio. Nisi se obazirala, bježala si i tražila zabavu. Nisi primjećivala. Nisi htjela. Tog dana sam te odlučio izbrisati. Ubiti. Isprljati tintom sva slova magije koja me obuzela otkako sam te ugledao.

To lice prepuno sreće, čije se oči kao lješnjak prelijevaju s tvojom kosom trulog badema u kasnu jesen. Tvoj vrat s mirisom baršuna i dodir ruke kao svila koja tek izlazi iz preše. Usne koje nikad nisam osjetio. Ljubav koja nije bila moguća. Ali ne zbog kilometara i državnih granica, nego zbog drskosti i ljutnje jednog razočaranog čovjeka, i zaigranosti jedne djevojčice koja se već odviše pretvorila u djevojku. Strašljivu djevojku koja se bojala nasamo pogledati me u oči. Djevojke koja se bojala jednog luđaka na lancima. Ali onog pozitivnog.

Ljubio sam mnoge, varao, lomio i bio slomljen. Plavuše s Neptunom ispod čela, divlja južna srca s očima kao elizejski sutoni, stidljive, lude, one željne avanture i one željne ljubavi. Ali sam se izgubio zbog jedne koju nisam ni dobro upoznao.

Jedne male, ali velike čaršijske cure s kojom po visini dijelim pogled. Ženi kojoj sve haljine svijeta stoje kao salivene, a pogotovo one toplijih boja koje se viđaju na križanju kolovoza i rujna. Dami od čijih sam nogu snažnije povlačio cigaru, osmijehu od kojeg sam se i sam smijao. I tako, ostavio sam te u toj birtiji, u gradu preko zamišljenih linija demokracije. I od toga dana te ne želim vidjeti, ni čuti tvoj glas. Makni se od mene, ubij nadu, ugasi mobitel.

Fantasma. Tako sam te zvao dok sam još bio opčinjen tobom. Ma i sada sam, ali sada sam još nešto više. Razočaran. Razočaran u tvoje riječi, sakrivene poglede i sebe što sam odlučio poslati poruku onog dana.

I ne vjeruj mi ništa, ženo čija imena krijem kao suho zlato. Možda sam ljut, ali to ne znači da te ne bih volio zagrliti kao da sam se vratio s fronta. Nisam svoj; podivljao sam i pokidao lance. Živim od danas do sutra. Ali kad se ukažeš svako jutro, kad dignem roletne i pustim Miholjsko ljeto od Balaševića, postanem onaj mirni dječak kojeg si promatrala preko šanka. Tada si me gledala zaljubljeno, tada smo još živjeli u laži da ćemo se jednog dana sresti u istom vremenu. Tada shvatim da se ne mogu ljutiti na tebe, koliko god me ti pokušavala odvratiti.

A i ti ne možeš protiv stiha, jer znam da nekad pročitaš ove moje što sam ti slao dok je zima vrtjela put oko svijeta. I svaki put se zapitaš, što je ova budala vidjela u meni. Znaš ti dobro, ali ne želiš saznati. Zato se i ne javljam, jer čemu pokrenuti stare čežnje ? Jer čim prestane zadnji takt Miholjskog ljeta, i ti nestaneš. Poput magije, poput Fantasme (ukazanja).

Samo, ti nisi ukazanje. Ti si moja tajna s druge stane šanka.

Nikola Vranjković

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...