Koja je putanja sreće?

Probijam se kroz zakrčene ulice dragog mi grada, pažljivo se krećem po kamenim pločama koje su se pod teretom vremena i ljudi izlizale i iskrivile, pokušavam se fokusirati na svaki korak, ali pogled i misli uporno bježe prema gore.

Odjednom gledam izmaglicu iz koje se uzdiže Vulkan, poput kakva čuvara koji neprestano bdije nad ovim kaosom boja, mirisa i okusa. Promatram ljude, osluškujem njihove osmijehe, glasove koji se neprestano nadmeću, kao da se na platnu ovog prekrasnog komada zemlje odigrava predstava orijentalnog, egzotičnog plesa. S jedne strane šarenilo i buka ljudskog folklora, s druge strane mirno ljeskanje mora u božanstveno predvečerje.

Dok tako omamljena puštam nogama da me nose, nastojim upiti svaki detalj, veseli povik, tužni uzdah, skriveni pogled… sve ono što ovoj atmosferi daje posebnu draž koju samo na rijetkim mjestima možemo osjetiti i do kraja proživjeti. Stižem do malog mosta na kojem ugledam vremešnog čovjeka. Zamišljeno promatra prolaznike dok mu leđa čuva hrpa slika na kojima se prelijevaju tople boje. Njegovo naborano lice odaje dojam staloženosti i spokoja, a oči mu se blago smiješe i pomno prate svakog prolaznika. Usporimo korak i zagledamo se u carstvo prizora koji su ovjekovječeni na platnima. Poznati kadrovi nadopunjeni su sitnim motivima i detaljima… uzmem u ruke jednu minijaturu, nakratko je promotrim namrštenog lica, a zatim podignem pogled i ugledam ozareno lice koje je spremno iznijeti svoju priču. Kasnije ću shvatiti da je to zapravo priča koja se tiče svih nas.

˝Ono na što ja želim ukazati jest strast. Ne isključivo ljubavna strast, već ona esencijalna, životna strast od koje bi svaki dan trebao biti satkan. Za mene je to ljepota življenja, osjećaj ispunjenosti i istinske sreće s kojima bismo trebali udisati svaki trenutak. Pronaći radost u malim komponentama života i ne dopustiti da nam se otrgnu iz naručja. Proživljavati velike stvari, ali zadržati u sebi snagu koju crpimo iz proste ljudske jednostavnosti, s kojom smo svi došli na ovaj svijet, ali ju nažalost ne znamo sačuvati. Vidite, naprimjer, nama su ovdje hrana i ljubav imperativ. Netko će reći da smo siromašni sanjari koji se sa životom nikada nisu znali suočiti. Ali upravo strast kojom uljepšavamo svaki trenutak našeg postojanja čini nas bogatijima od svih onih kojima je materijalno glavna odrednica života. I to vam je sreća, da na kraju dana možete samom reći – Danas sam lijepo jeo i puno volio.˝

Odabrala sam dvije minijature i sramežljivo se zahvalila na svemu dok su se oči punile suzama. Najljepši su trenuci kada vas ljepota toliko dirne da ste u stanju zaplakati.

˝Pozdrav drage cure i vidimo se opet nekad u životu.˝

Nastavila sam razdragano šetati ulicama grada i odjednom sam sve puno intenzivnije doživljavala. Od tog trenutka sam dobroćudnog starca uspjela prepoznati u drugim ljudima. Iskreni ljudski osmijeh postaje toliko vrijedan kada naučite prepoznati prirodu sreće iz koje se rađa. To je onaj osmijeh kojeg ćete vidjeti na nevinom dječjem licu koje sa stvarnim životom još nije došlo u doticaj ili na licu osobe u poodmakloj dobi koja je taj isti stvarni život, koliko god težak bio, znala proživjeti sa strašću i filozofijom dragog šjor Antonia. U punom žaru i osjećaju za ˝male˝ stvari. Pa makar to bile samo hrana i ljubav. 🙂

Ana Skelin

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...