Maja Marić: Ovisi li tvoja sreća o tuđoj nesreći?

Toksičnost je glavni začin kojim si ljudi s naših prostora vole začiniti svakodnevicu. Oni misle da je posipaju prstohvatom slatkog trača, čajnom žličicom opservacije i kratkim mlazom razbibrige. Ali bojim se da su u krivu.

To vam je nešto kao kada sam ja počela brojati kalorije i bila zbunjena jer i dalje ne mršavim. Dok nisam obratila pažnju na sitna slova i uočila da sve što stavljam u sebe sadrži hrpetine masti i izrazito je procesuirano. Tako je i s ovim ljudima kojima smo okruženi, s ovim ljudima koji smo prečesto i mi sami. Mislimo da se opuštamo ako ‘to izbacimo iz sebe’. Ono o čemu ne razmišljamo je da je ‘to’ toksična kiselina koja prvenstveno ostavi posljedice na nama samima.

Jutros sam naizmjenično dobila par poruka od različitih ljudi. Žena, da budem konkretnija. Ni jedna nije sadržavala nešto posebno bitno, ni jedna mi nije donijela dobre vijesti niti mi prenijela nešto što je neophodno da znam. Svaka od tih poruka sastojala se od neke vrste ‘skretanja pažnje’ na nešto bezveze što je netko napravio.

Internet nam je omogućio da se kupamo u voajerizmu, a mislimo da smo na Karibima. Vidi ovu što se utegla, PrintScreen. Daj vidi ovu prijepisku, koliko je žena nepismena, copy link. Čekaj, i ona se takva slika kraj dvoje djece i muža?!, save photo. Zauvijek spremljeno, proslijeđeno, za par minuta zaboravljeno.

Ali, je li uistinu? Je li uistinu zaboravljeno?

Živjela sam i ja u tom oblačiću samosažaljenja kada mi je jedini fiks bio špijunirati tuđe živote kako bih se uvjerila da je moj, ipak, donekle ok. Jer hej, mršavija sam od ove, a pismenija od one, to znači da sam kraljica svemira, zar ne?

Paralelno sam se pokušavala izvući na površinu, ne tonuti dulje – boriti se protiv društva, boriti se za posao, izboriti se za pravo na život kakav želim. Ali uporno sam proklizavala i tonula sve dublje. Koliko god velik korak napravila u trenu, pogledala bih oko sebe i vidjela da je ‘nepismena’ kupila novi auto, a ‘debela’ ima novog dečka i udaje se. Moj veliki korak izgledao je nevjerojatno beznačajno! Što to radim krivo i ZAŠTO su svi sretniji od mene?! Kako svima ide, samo meni ne?!

I kada sam dotakla najdublje dno, dogodilo se nešto predivno. Napokon sam stajala na čvrstom tlu i nije bilo proklizavanja. Tu, na miru, dobila sam priliku predahnuti. Prvi put nakon sto godina, kako mi se činilo. I tu, dok sam napokon disala i stajala na mjestu, dobila sam priliku sagledati svoj život i presložiti si prioritete. Na dnu, bez pretjerane volje da virim preko ruba što se okolo događa, dala sam si slobodu da bolje obratim pažnju na to što ja to uistinu želim. Ali baš ja – bez smetnji sastrane. Bez ‘manekenski mršave majke s obiteljskim nasljedstvom’, bez ‘karijeristice koja je posao dobila od prve’. Samo ja.

U trenutku kada sam si sve posložila, bila sam spremna planinariti gore. Nemojte me krivo shvatiti, planinarim još uvijek, ali rupa je ostala daleko iza mene. I naučila me da nema mjesta za zvirkanje okolo dok si koncentriran na uspinjanje.

Ovdje čak niti ne koristim metaforu za ‘uspjeh se nalazi na vrhu’, već najosnovnije metaforu za – življenje. Poput bicikla, moraš nastaviti pedalirati ako ne želiš pasti, ako želiš ići dalje. Dalje za onim što je TEBI bitno. I ničiji novi mobitel, dečko s novčanikom ili stan na kredit to ne može umanjiti. Tvoja sreća nije ovisna o tuđoj. Niti sreći, niti nesreći. Tvoj neuspjeh nije odraz tuđeg uspjeha i nečije promaknuće ne uvjetuje tvoj pad.

Dokle god znaš što to želiš u životu, lako se koncentrirati na to. Sve ostalo su samo smetnje na putu, mamac za malu djecu. Kada to naučimo, lako ćemo naučiti i osnovnu razliku između pravog života i Facebook marketinga za život. Kada jednom osjetimo čvrsto tlo pod nogama, znat ćemo da nije strašno ono što nas čeka na dnu, ako se ikada tu ponovno nađemo. Kada jednom osjetimo čvrsto tlo pod nogama, znat ćemo da nemamo ništa od natjecanja i mjerenja čija je trava uistinu zelenija – svatko od nas bori se sam sa sobom, a nekada i protiv sebe, kako bi našli svoje mjesto pod Suncem. Kada ga nađemo, tako je svejedno gdje se svi ostali nalaze.

Mi smo se pronašli.

Maja Marić


Maja Marić

Kraljevna na zrnu graška dugo je bila moja najdraža bajka iako nisam znala točno reći zašto. Uz Snježnu kraljicu i Sretnog princa nekako je uvijek dirala tu neku žicu duboko u meni. Divna krasna mila pametna kraljevna kojoj jednostavno UVIJEK nešto smeta! Nešto poput graška. Maleno i nebitno, reći će neki. Ali ne i kraljevna! A takva sam i sama – krunu sam zagubila negdje putem, ali ostao je taj vječni osjećaj iritacije. Iz tuđe perspektive tako sam vječno bila razmažena, čudna, ufurana cura koja pati od sindroma Marije Antoanete! Ja se jednostavno nisam obazirala i pronašla sam ispušni ventil – pisanje. O svemu i svačemu, o radostima i tugama, o bjesovima i čarolijama, o najmračnijim sferama. O majčinstvu i tetovažama, o glazbi i gastarbajterima. O smislu postojanja i ljubavi prema kavi. Osim ovog divnog portala, pronaći ćete me i na #misusovo blogu. A ja ću i dalje pisati uvijek i svugdje, baš u inat grašku! A ostali… pa – neka jedu kolače!

Comments

komentari

Protected by Copyscape