Jedna priča o psu…

Saginjem se i stavljam povodac na njegovu ogrlicu. Taj automatski pokret koji ponavljam već godinama, ostaje usamljen bez svog prirodnog odgovora. Uzalud očekujem da će njegov kitnjasti rep poletjeti kroz zrak kao zastavica, a njegovo mahanje učiniti da osjetim lagano milovanje zraka na obrazu.

Zrak ostaje lebdjeti u prostoriji kao i do sad, njegovo mirno postojanje ne narušavam čak ni ja svojim saginjanjem. Samo mu po dizanju njuške i izrazu očiju, sad već potpuno prekrivenim bijelom mrenom, vidim sreću. Nekada se ta sreća iskazivala glasnije i burnije, a sada toliko tiho i jedva zamjetno, da bi nekomu potpuno promaknula.

Polako diže svoje tijelo i više oslanjajući se na prednje noge nego zadnje, kreće sa mnom. Pitam se da li da ga podignem, je li bolje da hoda nogama ili da ih štedi za još par samostalnih koraka? Puštam ga da osvaja stepenicu po stepenicu a onda ga ipak podižem.

Sada je njegovo tijelo blizu mome. Osjećam kako njegovo srce ubrzano kuca. Par njegovih otkucaja za jedan moj. Osjećam toplinu njegove dlake i osjećam njegove kosti koje se doimaju lakše nego što su to bile prije par godina. Njegov topli teški dah koji se usporeno ispušta dok ga nosim. U svakom dahu koji izdiše izlazi jedna živa priča koja je prošla kroz njegovo malo tijelo i srce, a svakim dahom koji udiše smanjuje se broj udisaja koji mu preostaju.

Silazimo do parka, proljetno je jutro pa osjećam trave kako se obavijaju oko mojih stopala u japankama i posipaju po njima vlažne perlice.

Očekujem da će potrčati čim ga pustim s povodca, da će se zatalasati cvjetovi tratinčica a život spašavati rasute glave maslačaka, koje će na svojim ušima, otete i usamljene, donijeti u stan.

Očekujem da će neodlučan trčati od jednog do drugog grma, da će ga primamljivi mirisi zemlje i životinja očaravati svojim zovom kao što sirene medenim pjevom zavode moreplovce. Očekujem da će se sivo golubovo pero samo zataknuti za čvor njegove neraščešljane dlake i tamo pronaći svoj novi smisao postojanja.

Očekujem da će mu uši letjeti kao dvije ogromne perjanice u koje vjetar puše nabreklim obrazima kao u crtankama, dok trči za jatom razletjelih ptica.

On hoda dok mu zadnje noge nesigurno podrhtavaju i njuška grmove prepune slika i života, i sreća je tu, toliko neprepoznatljiva, da bi nekomu, vrlo vjerojatno, promaknula.

Prati me lagano, ili ja pratim njega, odavno je ta granica tko je komu pratitelj ili praćeni izbrisana. Moji su udasi i izdasi još sigurni, u meni i oko mene je još podjednako neispričanih i ispričanih priča, moj korak je još težak teret za sićušne bubice i travke, moja kosa je još razigrana krošnja kroz koju prolaze zrake sunca.

Prolazimo kroz jutro sa samo jednim zajedničkim u sebi. S ljubavi.
U meni živi njegov život a u njemu moj.

U njegovim očima su se odražavale moje suze, slike ljubavničkih svađa i očajanja, konture i ružičasta koža mog djeteta, brojni padovi i podizanja.

Njegovo srce me je dočekivalo pred vratima i govorilo tisuću riječi dobrodošlice, sa mnom plesalo prateći moj korak svojim dvokorakom.

U mojim su se rukama topili njegovi strahovi od grmljavine i vode.

Gledala sam ga kako sjedi na balkonu i promatra život kroz prozorsko okno, raskoš krzna, krađu čokoladica, netrpeljivost prema usisavaču, oduševljeno valjanje u mirisima mrtvih riječnih riba…

U njegove nosnice su se ušuljali i tu svili svoje gnijezdo svi moji mirisi. Moj je dlan bio ulaz kroz koji je osjećaj plovio do srca ispunjavajući naša tijela toplinom…

Prolazimo s toliko zajedničkog u sebi da se granica među našim vrstama briše.

Stapamo se i s jutrom koje baca svoje sjenke preko razbuđenih pupova.

I srećom.

Koja je i sada tu.

Tako slabo primjetljiva, da bi nekomu – sasvim sigurno – promaknula.

Ljiljana Šapić

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...