Marija Klasiček: Kućice u predgrađu

Nije lako biti žena. Ne danas. Ne u ovo vrijeme. U vrijeme kad sve naoko možeš, ali kad dobro moraš birati što ćeš. Nije lako voljeti, a još manje vjerovati. Nije lako predati nekome srce a opet držati figu u džepu, jer nikada nije bilo jednostavnije – njemu, da te prevari, iskoristi, odbaci, a društvu da te osudi, prožvače i ispljune. Nije lako biti žena, ma što vi meni rekli.

Imaj određene godine i određeni stav, neko zanimanje, nekakav posao i kintu u džepu. Imaj određene poglede na svijet, želje, planove i dobru dozu gorčine. Jer svaka se od nas opekla. Na svoj način. Imaj dostojanstva prije svega i neki ledeni zid koji ti se vidi na licu, da prolaziš pokraj ljudi bez da trepneš, pogleda fiksirana negdje u daljinu, bez da primijete da ti srce divlja u prsima, jer te boli. Boli te njihova osuda, boli te njihova nepravda, boli te njihovo mišljenje iako si na glas milijun puta rekla da ne mariš i o tome pisala dubokoumne statuse na Facebooku. Boli te stav tvoje obitelji, boli te njegovo držanje, boli te svijet koji ti nikada neće progledati kroz prste i dugo će pamtiti svaku tvoju nazovi grešku.

Svi znaju s kim si sinoć došla doma, jasno su vidjeli farove i upamtili doba kad se auto zaustavio na početku tvoje ulice. Svi su naravno pretpostavili da je to još samo jedan u nizu. Nitko nije bacio oštriji pogled da bi primijetio kako te kući ipak dovezla prijateljica.

Tvoja je suknja prekratka, a tvoj stav nerazumljiv. Tvoja je kilaža upitna, jer kad mršaviš balansiraš na rubu anoreksije i mogli su se zakleti da si se od istog već liječila, a kad se opustiš, onda si debela zapuštenica koja ne pazi na svoje zdravlje i nikada se neće udati.

Tvoj izgled, tvoj stav, tvoj posao, tvoje ljubavi, tvoje propale veze, prijateljstva, izlasci i sve što jesi, sve što čini onu nevjerojatnu pojavu zvanu život, svakoga je dana servirano na pladnju. Njima. Znanima i ne znanima, spremnima na sve osim razumijevanja.

A tko su oni?

Tko su oni ispod cvjetnih fasada, malih kućica iz predgrađa?

Iza titula gospode? Iza svojih zanimanja i svoji parkiranih Fordova? Iza frizura, manikura, jutarnjih novina i kava na terasi? Jesu li i oni samo ljudi ili su davno izgubili pravo da ih se uz sve što su prikrili imageom i statusom, takvima zove?

Jer to su isti oni koji varaju svoje žene, koji kockaju, koji se opijaju, koji mlate svoju djecu, koji lihvare, koji se bave pronevjerom, koji bi i mater prodali da mogu.

To su iste one koje su muževe pecale na prevaru, zvonivši im u tri ujutro na vrata da bi im rekle da su trudne iako dobro znaju da je neki drugi naivac napravio to dijete, na zadnjem sicu Jugića. Ali nije važno.

Ona je raširila noge (više puta uspješno), ostala trudna i najpodobnijeg odabrala za budućeg tatu. Dva mjeseca kasnije se udala i od tog dana špinči damu. Rodila mu je još jedno ili dvoje, za svaki slučaj, da ipak sliče na njega, jer ovaj prvi je nekako previsok i preplav, pa se i Bogu i narodu zaklinje da liči cijeli na njenog pokojnog djeda, iako je svima pa i njenom mužu jasno, da je pljunuti susjed. Ali nema veze, on ionako štanca sve i svaku, ogorčen i prevaren. Vozi se kući u sitni sat u svojoj mečki i razmišlja kako mu je život kad sve zbroji i oduzme ipak dobar. Jer, iako je ova njegova bila radodajka, uz njega je ipak postala gospođa i sad mu je vjerna k’o opatica i zahvalna što ju  je izvukao iz bijede.

A ona? Ona je voljela tog visokog i plavog susjeda, ali on je i dan danas jalova bijeda kao i njen ćaća. Znala je da mora prijeći s druge strane ceste ako ne želi čitav život brojiti svaku kintu i razmišljati kako će i hoće li platiti struju. Znala je da ljubav izađe kroz prozor, kad glad uđe na vrata i zbog toga je obrisala suze, poravnala suknju, uštipnula se za obraze i pustila da ovaj njen zakoniti, tu noć mrtav pijan radi od nje što hoće. I tako svaku noć od kad se udala. Dala mu je svoje tijelo i dobro to unovčila, a s godinama prestala sa svoje terase promatrati dvorište s druge strane ceste u kom je mogla biti sretna.

Sad svoj pogled uputi prema mladoj djevojci iz kuće do, vodi brigu o njenim dolascima i odlascima, frizuri i ljubavima i osjeća obavezu svima reći kako je ta današnja mladež nemoralna i ne sviđa joj se činjenica da njen najmlađi sinak, prema toj djevojci sve više baca čeznutljive poglede. Jer on ipak zaslužuje nešto bolje. On zaslužuje damu iz visokog društva, a ne lokalnu ljepojku.

Odvrtimo li trideset godina unatrag i ona je bila samo lokalna ljepojka, ali se za razliku od tebe koja se sad boriš s njenom osudom i tračevima, vukla posvuda sa svim i svakim.

Tko su onda svi ti ljudi iza fasada, tih kućica u predgrađu? Tko su oni da te toliko bole? Netko zbog koga se ne bi ni osvrnula da znaš, koliko su crveni ispod kože i gnjili u duši.

Ovako ti živiš život koji oni ne razumiju, a zapravo je potpuno čist. Tvoje su pogreške samo tvoje i nikome osim tebi nisu naštetile. Tvoje su veze bile turbulentne, ali ti znaš negdje u dubini da ćeš pronaći nekog tko će te razumjeti i koga ćeš ti htjeti razumjeti. Znaš da ćeš naći bolji posao i samu sebe, jer se trudiš i boriš i vrijediš. I da će ti u jednom trenu prestati biti važno što misle o tvom izgledu, kilaži i stilu, jer će i ta zadnja mrva želje da im dokažeš da si bolja, jednostavno sazreti u nešto drugo. U samopoštovanje, u zrelost, u potrebu da živiš i da te zaboli za njihove poglede s terasa.

I da nije rješenje selidba u drugi grad, jer ruku na srce ljudi su svi isti. Posvuda. Ne možeš od njih pobjeći, kao što ne možeš pobjeći od sebe. Možeš samo naučiti živjeti u njihovoj blizini i vlastitoj koži. Znajući da je teško biti žena ali je beskrajno lijepo.

Znajući da ćeš možda uvijek morati držati figu u džepu, pokušavajući opet s nekim izgraditi mali svemir u dvoje, ali to je tako. Ljubav nema garanciju. Ljudi ne dolaze s uputama.

Opečeš se, ali probaš opet. Život se ionako živi metodom pokušaja i promašaja. Dok jednom ne pogodiš.

Marija Klasiček


Ciao svima, ja sam Mary i upravo čitate moju kolumnu “Tridesete”. Pišem od kad sam naučila slova, filozofiram od kad sam otkrila dsl i blogove. APortal je moja beba i jedan moj ludi ali mega uspješni projekt. Inače sam ekonomist, iako iskreno brojeve i matematiku nikad nisam osobito voljela, bavim se i glazbom (skladam i pjevam) i to podosta uspješno. Po horoskopu lavica, po prirodi veselo i brbljavo, ponekad tvrdoglavo stvorenje. 🙂 Zaljubljena u život i vječiti optimist. Ovdje možete čitati moje umotvorine, priče u nastavcima, stihove i usputne misli. Ako vas zanima što još stvaram, slobodno bacite look na moj blog – The Author ili me popratite na Facebook stranici. Dobrodošli ste 😉

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...