Nela Baričević: Da, slutila sam da mi nismo dopušteni…

„Da.”

Mrzila sam latinski, a onda si ti učinio da ga zavolim jednim kratkim šaptom. „Amo te.” – rekao si mi pod petom uličnom lampom na nasipu, gledano iz pravca našeg zagrebačkog Savskog.

Ne pitaj me kako se sjećam rednog broja lampe. Ništa me ne pitaj. Tek ću ti reći da sam ti poželjela odgovoriti, vrisnuti svoju ljubav u nebo… pa ipak, izabrala sam se samo blago, jedva primjetno, osmjehnuti.

Što mi znamo o tome što nas tek ima razdvojiti, a skrojeno je u glavama onih koji su stigli prije nas? Ipak, slutila sam. Slutila sam da mi nismo dopušteni. Nismo legalni.

Znala sam da ću te morati gurnuti od sebe, jer je tvoj otac rođen s one strane granice, a moj je za tu istu granicu položio svoj život. Znala sam to u trenutku kada si mi na desetak jezika šaptao da me voliš, kao i u trenutku kada si nakon mjeseci odsustva izvadio iz svoga novčanika maleni papirić na kojem je stajala ispisana jedna životna želja. Jedan san.

Čuvao si ga i nosio sa sobom iako ga ti nisi sanjao. Vjerovao si da ćeš ga tako za mene očuvati živim. Podsjećao si me i nisi mi dao da odustanem.

Čudno je to, jer i ja još čuvam maleni spomenar i u njemu tvoje pažljivo ispisano – Da.” Tik pored pitanja bi li ostao u našoj zemlji kada bi se obvezali na vječnu ljubav olovkom si ispisao dva praktički prozirnkasta slova koja do danas imaju svoj značaj. A onda si tu istu zemlju, nekoliko godina nakon što smo pali pod otpisane, napustio. Napustio si ju otišavši baš onako kako si mi prijetio da ćeš otići za naših šaljivih i onih malo manje šaljivih prepirki.

Što su ti djeca… obećaju si vječnu ljubav s 15 pa poslije cijeloga života bacaju pogled na prag. Čisto, onako, za svaki slučaj.

Znam. Jasno mi je. Taj će prag vječno ostati gladan jedne ljubavi. Vječno će težiti nespretno sigurnim rukama djetinjstva i onoj skrivenoj rani koja me boljela više nego što ćeš ikada saznati. A boljela me, jer sam shvaćala tišinu kroz koju si mi davao do znanja koliko je boljela tebe. A boljela me, jer sam shvaćala skrivanje ožiljaka i duge rukave u ljeto.

I s praznim bi se pragom i gorkoslatkom prošlošću još nekako i mogla pomiriti da te jučer nisam vidjela u našemu gradu. Čujem da si samo navratio? Bit će da i ti povremeno voliš doći provjeriti svoj prag.

Ne čekaj me.
Neću ti doći.

Ipak, obećajem ti da ću sjećanja na nas objeručke obuhvatiti. Točnije, nakrcat ću se njima pa ih ljubomorno čuvati od provalije zaborava. Nosat ću ih uokolo sa sobom kao kakvo priznanje jedne davno ugušene, a svom nevinošću ružičasto obojene ljubavi. Kao poseban takt srca. Jer to i jest. Jer to ti za mene do danas jesi. 

Usprkos tome što si mi vjerojatno i preko milijun puta rekao: „Nemoj plakati.”, ja ću se isto tako vjerojatno još milijun puta više svejedno oglušiti na tvoju molbu i pustiti suze neka u svoj rastresenosti moga bića poteku. Neka me odaju. Neka odaju njih što nas jednom rastaviše. Sasvim je, sasvim, svejedno. Ti to nikada nećeš saznati.

Uostalom, neka suza. Neka teku dok se prisjećam našeg posljednjeg zagrljaja. Neka teku dok mi u glavi odzvanjaju tvoje posljednje riječi prije nego si otišao, prije nego sam ja vođena rijekom života ostala pustivši te da jednostavno odšetaš iz moga života. Bez buke. Bez borbe.

„Volim taj tvoj parfem. Još uvijek ga stavljaš.”, rekao si. A ja naprosto nisam znala bi li posustala pa pustila srce da govori, ili bi pregrizla jezik, stoički se odmaknula i vratila ti majicu.

Odlučih potonje i još slagah da sam se ugrijala, iako je ovo bio tek drugi puta da sam u životu umrla od hladnoće. Prvi je bio prije nego si nakon svađe, standardno prouzrokovane pritiskom okoline, trčao za tramvajem kojim sam putovala kući te me dočekao na idućoj stanici. Tek tako, da se ispričaš. E to su mi propustili ispričati o tebi.

Čujem da si daleko dogurao. Da ti je život krenuo nekim ljepšim tokom. Da se vraćaš nekom drugom domu i da mu se veseliš. Daleko od ove ili one druge zemlje. Daleko od Zagreba pod čijim smo noćnim lampama stasali. Pod lampama pod kojima smo se kladili, razmjenjivali zavjete i obećanja. A zavjeti – svi do jednog popadaše u vodu. A obećanja – također. Baš svi. Baš svaki zavjet i baš svako obećanje. Izuzev onoga da te zauvijek volim i da ti želim sreću.

Tamo negdje postoji grad koji mi je oteo sne.
Najbolje prijateljstvo.
Najraniju ljubav.
Postoji grad koji ima mog dragog. I koji ima njega.

Valjda su oni prije nas, kada su nas razdvajali, znali bolje… ako i nisu, što mi sada imamo popravljati ono što je godinama stajalo odbačeno? U ime rušenja koje granice srca?

Za ljubav nismo. Rijeka nas je života odvela nekim novima. Za prijateljstvo nismo. Suviše je zakrčen nekadašnji protok našega svijeta. Suviše je ustajala voda. Za što smo onda i u ime čega bi se spašavali?

Shvati.
Meni se više ne ruše snovi.
Meni se više ne čuvaju granice.

Pored podivljalog mi se svijeta više ne upire prstom u vlastitu nutrinu kao dežurnog krivca radi kakva intimna preispitivanja. U periodu kada sam te pustila omekšala sam stotine papira bojama što ih ispustiše moje naivne, srneće, oči… Više od toga i ovakva slaloma riječima među tonama osjećaja ne mogu. I ne želim.

Odbijam čuvati kakve nove granice.
Odbijam bježati kakvim drugim snovima.
Odbijam bojati svijet u boje svojih suza.

potpisuje N.B. (Nela Baričević)

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...