U vrtlogu svakodnevice…

Ljudi vole da im pričaš bajke. I da im bacaš prašinu u lice. Serviraj im bogato ukrašenu košaru šarenih laži, šarenih i bljeskajućih poput pikula na dječjem igralištu. Sve će ih smazati, progutati u slast i zadovoljno svoja gladna usta obrisati rukavom cerekajući se luđački od sreće i zadovoljstva.

Daj im senzaciju! Zaslijepi ih lažnom ljepotom! Izmisli za njih nešto napeto, jebeno dobro! Kupi ih pričom o starletama u noćnom provodu uz rastreštale narodnjake. Skreni im pažnju udarajući riječima jeftin ritam šljokičastih cajki. Javno će te pljuvati, a u sebi govoriti: ” Kraljice, gdje si ih samo našla! Hrabra si žena!”

I ne moraju oni imati pojma s koliko ti gnušanja gledaš na nabildane, izbotoksirane lešine na rubu s anoreksijom. Jest će ti iz ruke. Tko je koga, gdje, kada i koliko puta. Senzacija! Tračem se hrane.

Zavučeni u svoje male izbe, sa smećem koje im se gomila ispred vrata, ratama kredita koje ne znaju kada i kako će platiti, uživaju u curenju informacija o savršenim životima jet setera. Zadovoljavaju se u svojem očaju, skupljajući mrvice sa stola savršenih života slavnih. Jer svoj život nemaju.

Izgubili su ga na putu, tražeći izlaz. Izlaz iz svega. Iz začaranog bračnog kruga u kojem ih bračni drug, zaklet kako će ih poštivati do kraja života, razvlači poput tijesta svaki put kad se nađe sa svojom guzatom i sisatom ljubavnicom. Tajni sastanci u mračnim kafićima, kriza srednjih godina i mlađahna ljubavnica koja mu hrani gladni ego.

Koliko je još do očaja ? Pažljivo ga sluša, puna razumijevanja. Trepće svojim priglupim okicama, zavodljivo razmičući pramen kose koji se miluje s njenim labuđim vratom. I ništa ne traži za uzvrat. Na kraju večeri, noć plaćena razularenom, kratkotrajnom ševom na zadnjem sjedalu vašeg auta koji još uvijek zajedno otplaćujete.

Zadihani, popravljaju garderobu i razilaze se svak na svoju stranu. Umorno jutro ga prezrivo pozdravlja, a on se slavodobitno gega s nehajno prebačenim sakoom preko lijevog ramena. Pjevuši neku samo njemu znanu melodiju i vraća se k tebi. Gospodin Muž. Mala sponzoruša savršeno ga je ižmikala i spreman je istresti se na tebe za sva zla ovog svijeta koja su se obrušila baš na njega. On toliko radi, crnči, muči se. Sastanči do dugo u noć. A ti? Planduješ doma i ispijaš svoje kavice, uvela od kroničnog nedostatka D vitamina i tople riječi. Željna odmora. Promjene. Topline u zajedničkom domu.

Rastrgana između PMS-a i klimakterija koji te već dobrano pere, opet si pogledom hvatala zvijezde, a suđe je ostalo neoprano. Oprani veš se usmrdio u perilici, osušen na pola, izgorio u čekanju da ga rasprostreš na pohabano sušilo tik do susjedinog. Nije imao sreće, nije ti danas bio prioritet.

Ti si lebdjela na oblacima, tražeći izlaz iz učmale svakodnevice, dok se tvoj gospodin Muž nemilice ševio u vašem zajedničkom autu. I sad ti drži lekcije o životu, lamatajući rukama k’o sumanut. Sve glasniji i snažniji. A ti? Što ti činiš? Sklupčana u položaju fetusa, sigurna sama u sebi, nesigurna pred njim, u strahu da svoju govoranciju ne završi vrućom šamarčinom, samo trepćeš. Nijema. Bez riječi. Kao kamen. Samo ti bore lagano podrhtavaju. I omlohavjele grudi njišu se ispod spavaćice iz prošlog stoljeća, dok sve dublje, uplašeno dišeš, hvatajući zrak.

Guši te. Već godinama te guši. Zbog kredita, zbog djece, zbog očaja jer se ne usudiš reći “NE” i zbog sigurnosti ove naoko bezizlazne situacije u koju si upala kao u crnu rupu.

Svjesno prihvaćaš monotoniju preživljavanja, ni ne pokušavajući nešto mijenjati. Posložiš svoj mali svijet i zatvaraš se u njega kao u kutiju. Prepunu neostvarenih snova. I ne čekaš petak. Ni godišnji. Ni povišicu. Ni toplu riječ. A život prolazi. Djeca su poodrasla, ne trebaju te više. Odjednom si na rubu. Sasušena krv na postelji. Cvijeće u vazi uvelo. Tmurno nebo iznad tvoje glave. Čuperci od misli poput busenja uveli bez kiše.

Senzacije. Ratovi. Glad. Svjetske krize. Zaboravljaš kako je divno biti nekome nešto. Uljuljana u svoju monotoniju, živiš iz dana u dan. Najsretnija kad ostaneš sama, a nisi uopće svjesna kad je nastupio taj jaz među vama. Godinama se taložilo razdvajanje. Crna rupa. Sretna si jer te ne dodiruje, u strahu da mu se ruka ne omakne. Ništavna u njegovim očima, sve manja iz dana u dan. Sve je bolje kad nije tu. I kad šuti. Njegove riječi bole, zabijaju ti se ravno u srce. I krv suklja po spavaćici. Suši se na postelji.

Bolje je kad ga nema, a bez njega ne znaš što bi dalje.
Navika. Potreba. Očaj. Kućanica si na rubu egzistencije u jeseni života.

Gdje si ostavila snove? Gdje je nestala ljubav? Šarmantna dama sa smislom za humor koja ga je zaljubila u sebe? Gdje je nestao muškarac kojeg si voljela? Onaj koji ti je olako obećavao divan život, mameći te u svoj brod, na zajedničku plovidbu? Gdje se izgubio?

Izgubili ste se, oboje, u očajnom pokušavanju živjeti život. Izjedala vas je svakodnevica, a vi joj se niste ni pokušali oduprijeti, zavučeni svaki u svoju ljušturu. Idu dani, prolazi život. Preživljavate život na kredit, ne pružajući si novu šansu da se ponovo upoznate. Predubok je jaz. Monotonija. Otvorene rane.

Upadaš u klišee tisuća očajnih kućanica i u slast proždireš šarene laži o trendsetericama i anoreksičnim starletama. Sve je bolje što se događa drugome, ma kako očajno bilo. Likuješ, zadovoljavaš se tračem. Dugo već nezadovoljena i trajno nezadovoljna.

Umireš u tišini, sama u još jednom promašenom danu.

Jasna Šemiga-Pintarić


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape