Hirošima – grad koji je posramio svijet

Prošlo je više od 70 godina od kada se svijetu dogodila užasna tragedija. Iako mnogi i dan danas opravdavaju tu strahotu, nalazeći u njoj milijun i jedan razlog zašto se baš ona morala dogoditi, činjenica je da je svijet po prvi put zanijemio nakon bacanja prve atomske bombe u povijesti.

HIROŠIMA- mjesto koje je davne 1945. godine bilo poprište strašnog zbivanja.

6.kolovoza, tog ranog jutra u sedam sati, na japanskoj radijskoj postaji zbog prilaženja neprijateljskih zračnih snaga oglasila se zračna uzbuna. Pošto su se nad gradom često vidjeli neprijateljski avioni, ubrzo je sviralo i prestanak zračne opasnosti. O, kako su samo bili u krivu!!

Ono što Hirošima nije znala je da je SAD 31.srpnja pripremio uransku bombu “Little Boy” tešku 4 tone i dugu 3 metara. S malog otoka Tiniana 6.kolovoza u 2:45 u pratnji još dva bombardera B-29 poletio je i bombarder Enola Gay nazvan prema majci zapovjednika misije pukovnika Paula Warfielda Tibbetsa.

Pukovnik Tibbets ispred bombardera Enola Gay

Onog trenutka kada je u Hirošimi završena zračna opasnost, dogodila se jedna stvar: pukovnik Tibbets aktivirao je upaljač na atomskoj bombi pune 60 kg uranija- 235, snage 16 kilotona. Točno u 8 sati i 15 minuta povukao je ručku a četiritonsko čudovište pojurilo je prema Hirošimi. Bomba je padala 43 sekundi, dovoljno da mali bombarder s pukovnikom Tibbetsom pobjegne.

Čovjek koji je ispustio bombu, mirno je izbjegao smrtonosnu eksploziju. Za njega njegov je zadatak bio izvršen. U jednom intervjuu je izjavio da svake noći mirno spava. Za BBC, 2005. godine izjavio je: “Kad je bomba pogodila cilj, osjetio sam olakšanje.Obavio sam svoj posao i osjetio sam olakšanje jer je posao bio uspješno obavljen. Vi to ne možete razumjeti. O, ne bih oklijevao niti trenutka kada bih imao izbora. Ubit ćete nevine ljude u isto vrijeme, ali nigdje nismo vodili prokleti rat, a da i nevini nisu stradavali. Kada bi samo novinari prestali sa sranjima: “Pobili ste tako mnogo civila”. “To je njihova loša sreća što su u to vrijeme bili tamo.”

Pretpostavljam da se s tom istom rečenicom tješio svake noći prije spavanja, dok je kretao “mirno” spavati.

A bomba? Na 580 metara visine, upaljač bombe se automatski aktivirao. Samo 8 minuta nakon što je pojurila prema zemlji, nebo je proparala najstrašnija eksplozija u povijesti čovječanstva.

“Jačina eksplozije bila je neopisiva,”- pisao je jedan očevidac, “u svim smjerovima zasiktali su crveni i plavi plamenovi. U isti čas nastala je strašna grmljavina, popraćena neizdrživim vrućim valovima, koji su se, paleći sve,obrušili na grad. Ubrzo nakon toga, ogromni brijeg oblaka prekrio je nebo. Iz središta eksplozije izronila je zastrašujuća gljiva uz pratnju valovitog tlaka, koji je, jureći 800 km/h sravnio sve pred sobom u krugu od 6 km.”

Zapravo je od eksplozije i nastale vatrene oluje poginulo između 70.000 i 80.000, a od posljedica još 70.000. 80 % grada bilo je uništeno. Temperatura na tlu u blizini središta eksplozije dosezala je i do 5000 °C. Snažni udarni val, brzine 800 km/h, i plamene oluje uništili su gotovo sve unutar 12 četvornih kilometara. Eksplozija je uzrokovala i vreli gljivasti oblak prašine i krhotina visok 15.250 metara a dim u obliku gljive vidio se i s udaljenosti od 560 km.

Japanci su, nakon primjećivanja da nemaju kontakta s Hirošimom te da je ona potpuno isključena iz etera poslali izvidnički avion koji je na udaljenosti od 160 kn primijetio razorne posljedice snažne eksplozije. Kažu da je pilot, u silnoj nevjerici dugo kružio uokolo u nevjerici, tražeći ostatke Hirošime.

Istražujući Hirošimu i pad atomske bombe naišla sam na potresno svjedočanstvo oca Arrupea, koji se našao udaljen oko 7 km od Hirošime i odmah nakon strašne eksplozije krenuo pomoći unesrećenima.

“Pred našim očima iskrsavala je danteovska vizija. Nemoguće je to predočiti ili opisati. Mrtvaci i ranjenici ležali su izmiješani a da im se nikakav spasitelj Samaritanac nije smilovao.Nikoga od onih koje smo tada vidjeli nećemo zaboraviti. Čuje se vika koja trga srce, a njezina jeka probija zrak sličan strašnom zavijanju. Iz grla koja su već bila promukla od naprezanja zbog višesatnog dozivanja nazirali su se zvukovi koji nisu imali ništa ljudsko u sebi. No dublje od svake druge boli u nas su se usjekle slike napuštene djece koja su se borila sa smrću. “

Prema procjenama Japana iz 1968., 250.000 stanovnika Hirošime umrlo je odmah nakon eksplozije ili u roku od pet godina od bolesti uzrokovanih radijacijom. Mnogi od preživjelih su kasnije umirali ili još umiru od posljedica bombardiranja, kao što su rak i leukemija, tako da nitko sa sigurnošću ne zna koliko je žrtava odnijelo bacanje atomske bombe.

Neki kritičari također tvrde da ni iz vojno-strategijskog pogleda nije bilo razloga za upotrebu atomskih bombi. Velika bombardiranja i razaranja japanskih gradova su već bila uništila njihovu vojnu industriju i prehrambenu proizvodnju do te mjere da su bili u kritičnom stanju. Na to se mora dodati sovjetsko proglašenje rata Japanu; pitanje nije bilo jesu li Japanci spremni na nastavak ratovanja – oni više nisu mogli ratovati zbog nedostataka oružja i prehrane. Neki kritičari tvrde i da je Japan pokušavao početi pregovore o kapitulaciji, ali da su ih Amerikanci ignorirali. Umjesto toga, upotrijebili su atomsko naoružanje najviše da bi prestrašili buduće neprijatelje, Sovjetski savez.

Nakon rata je Hirošima obnovljena kao “mirovni grad-spomenik”, a zgrada najbliža eksploziji obilježena je kao “Kupola atomske bombe”, dio Spomen-parka Hirošime za mir. Na dan 7. kolovoza svake godine gradonačelnik drži govor pod naslovom “Deklaracija za mir” u spomen na atomsku katastrofu.Gradska se vlast stalno zalaže za ukidanje atomskog oružja i za mir u svijetu, te još od 1968. šalje protestno pismo svaki put kad se neko atomsko oružje detonira u svijetu.

Hirošima danas

Tužno je znati za što je čovjek sposoban. Tužno je i što je toliko puno stvorenja i ljudi umrlo u strašnim mukama ne zaslužujući takvu sudbinu, postajući žrtvama rata zbog izbora nekoliko ljudi.Ljudsko čovječanstvo ima razloga da se nekim stvarima hvali, ali Hirošima i kasnije Nagasaki, grad koji je doživio istu sudbinu nisu jedna od tih stvari.
Ono što je neosporno je da je američki predsjednik Truman s broda na Atlantiku tog 6. kolovoza priopćio vijest. “Svijet će znati da je prva atomska bomba bačena na Hirošimu, vojnu bazu, zato što smo htjeli izbjeći pogibiju civila. Upotrijebili smo je kako bismo priveli agoniju rata kraju i spasili živote tisuće i tisuće Amerikanaca”.

Svijet zna , predsjedniče Truman. I ne ponosi se time. Ono što svijet može je druga stvar- ne dopustiti nikad više da se takva strahota dogodi.

Ana Čaić Blažević


Ana Čaić Blažević

Pozdrav svima! Moje ime je Ana i upravo čitate moj osvrt. Veliki mi je san osvojiti zgoditak na lotu- kad nemam neku bogatu tetu-  i otvoriti mali book shop gdje bi svoju ljubav prema knjigama dijelila sa malim i velikim čitateljima. Dok se to ne ostvari, uživam u vlastitom kutku koji sam stvorila u domu, ispijajući kavu i čitajući velike količine knjiga koje rado dijelim sa svojim prijateljima. Moje osvrte možete pročitati u kolumni Čitajmo zajedno a možete me i popratiti i na  FB stranici i blogu Bibliomanija. Svi ste dobrodošli! <3

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete