Superiornije od njih

S obzirom da je ovo moja prva „razbij led“ kolumna za Amazonke, red je da se predstavim. Ja sam jedna obična mama i supruga, radim od osam do četiri, poslijepodne s djecom pišem zadaće, sudjelujem u njihovim obavezama, kuham, perem, čistim. Navečer i preko vikenda se obavezno opuštam uz čitanje ili pisanje, a povremeno si priuštim i dobar izlazak. Jesam već spomenula da sam diplomirala pravo, položila pravosudni ispit i usavršila se za rad u ljudskim resursima? Da imam plave oči i stan s pogledom na more? Look at me I’m so pretty. I još k tome svemu radim na sebi.

Je l’ vam se već bljuje od mog uvoda? Odlično! I treba. Svaka od nas, Amazonka u modernom svijetu, mogla bi napisati impresivan, hladan i nadasve iritantan opis same sebe. Papir, a Internet pogotovo, zaista trpi sve pa tako i nemaštovite riječi kojima neke od nas opisuju same sebe. Takvi opisi nas samih, u kojima iznosimo svoj matični broj, visinu, težinu, obrazovanje, ništa ne govore o nama, tek koji smo broj u nizu. Preko toga lijepo stavimo sloj pudera i uokvirimo umjetnim trepavicama i imamo savršen recept kako zakamuflirati sve komplekse i neostvarene želje iz djetinjstva i pretvoriti ih u blistave i sjajne maske.

E pa, ja nisam savršena žena, a što sam starija, sve mi je manje u interesu to i postati. Nije me sram priznati da za stan otplaćujemo kredit, da su mi oči većinu vremena preosjetljive i za običnu maskaru, a kamoli za „kemikalijske“ trepavice i da sve titule stečene u obrazovanju cijenim tek onoliko koliko se u poslu mogu primijeniti. A što se rada na sebi, čitanja i pisanja tiče, toga se ne odričem, ali se umjesto toga odričem spavanja. Zabavno, zar ne? 😉

Ivan Kušan napisao je fenomenalnu izreku: „Misliti je drek znati“, odnosno u prenesenom značenju, pretpostavljati bilo što o drugima ne znači ništa. Žena pomorca ili nogometaša, samohrana majka, umjetnica, pedesetogodišnjakinja, strankinja, učiteljica, homoseksualka, jedinica, usidjelica, bogatašica… Svaka od ovih „kategorija“ u nama budi određene slike i pretpostavke, ali one su naučene, stečene, a u svojoj biti ustvari nemaju nikakvo značenje. A zamislite da umjesto da same jedna drugoj dajemo značenje, da pustimo da to za nas učine naši postupci?

Slično se privlači sličnim, o da. Ali u prepoznavanju i prihvaćanju karaktera drugačijega od našega krije se pravo blago, jer tada imamo izbor „pokupiti“ od njih neku novu osobinu, ili zadržati i potvrditi određenu karakteristiku vlastite osobnosti za koju smo sada sigurni da nam se sviđa i tada možemo najviše naučiti i napredovati u svom osobnom razvoju, na onoj najbitnijoj razini, ispod svih maski, šminki i brige za kritike i tuđa mišljenja.

Evo primjera kako sam se „izliječila“ od jednog nadmenog razmišljanja. Jedan dan uzela sam godišnji odmor kako bih s djecom odradila neke pojačane školske obaveze. Ljudi moji, ja sam već do podne bila mrtva umorna! Probudila sam se u šest, isto kao da radim, a poslovne obaveze sam zamijenila tegljenjem pribora za likovni, razvoženjem djece, kupovinom, planiranjem. Dok sam ispred škole kisnula i čekala prvo dijete da izađe iz škole palo mi je na pamet sljedeće: „Bože pa kako to sve djeca inače odrade kad ja radim?“ Onom mom unutarnjem glasiću nije dugo trebalo da mi odgovori: „Pa netko drugi to radi umjesto tebe. Uskoče ti svekrva ili tata ili djeca sama obave što mogu. Ne staje sve zato što tebe nema.“ Wao, koje otkriće! U tom trenutku razumjela sam svoju prijateljicu koja je svako jutro i po kiši i po buri s autobusom vodila djecu u školu i koliko je tu „običnih“ radnji uključeno, a koje ja, s obzirom da sam na poslu, jednostavno preskočim, jer ih netko drugi odradi umjesto mene. Pa djeca imaju cijeli svoj mali dan dok se popodne ne nađemo, a nekako sve funkcionira bez mene. Sva superiornost koju sam ja kao mama koja i radi i brine se za djecu imala, pala je u vodu zajedno s kapima kiše. Nisam superiornija. Kako i zašto sam mislila da ja radim (čak i vrijedim) više zato što usklađujem posao i obitelj, ne znam. Ali znam da od tog dana svjesno mijenjam misli kad god primijetim da se uspoređujem s nekom drugom mamom.

Sjetite se da je „misliti drek znati“ kad sljedeći put vidite obitelj i pomislite kako imaju „samo“ jedno dijete, jer ne znate da je ta majka u posljednje dvije godine imala pet spontanih pobačaja, u ogromnoj želji za proširenjem obitelji, koja joj se ne ostvaruje. Ne znate koja je priča svake od nas, što krijemo od drugih, a nekada i same od sebe, što nas pokreće i motivira.

Sklonimo predrasude i naučene obrasce razmišljanja u stranu, potaknimo te naše mozgovne vijuge koje šeću svoje pse na neke bolje vibracije. Upoznajmo jedna drugu. Učimo jedna od druge. Tolerirajmo i pomozimo jedna drugoj. To je put! Umjesto na rivalstvo i brojanje razlika zašto se ne osloniti na cijelu tu girl power ideju? Ako ne znate o čemu pričam, onda vjerojatno i sami niste žena koja drugim ženama pruža podršku. Reciprocitet je u ovom slučaju neizbježan, što daješ, to i primaš. Ako daješ samo fasadu, to ćeš i dobiti. Ako daješ sebe, svemir će te spojiti s drugima koji isto daju sebe.

Upornim reklamama, kao poželjna osobina kod žena, propagira se osjećaj sigurnosti koji nam daje (lažno) uvjerenje da smo bolje jedna od drugih (kupite ovu kremu, izgledajte mlađe od svojih vršnjakinja i s time se osjećajte bolje), no osim toga širok je spektar zabluda kojima svakodnevno svjedočimo. Jedna od primjera je naš odnos prema starosti, jer gdje postoji veća superiornost nego ona koju  mladi imaju naspram „smrdljivih staraca“, ali i stariji za „nezahvalnu  mladež“, o pojedinim muškarcima koji samo zato što su muškarci, misle da su na razne načine bolji od žena neću niti pričati, kao ni o djeci koja od malena prihvaćaju uvjerenje roditelja da ih skuplje tenisice i tehnološke naprave čine boljima od onih koji to nemaju…

E pa, nitko nije bolji od nikoga. Samim time što misliš da si bolji, znači da nisi. Vrijeme je da prerastemo brojanje krvnih zrnaca i uspoređivanje „čiji je tata veći“.

Sve vas ljubi zahvalna i tek mrvicu mudra Anita.

Anita Ratkić Šošić

 


Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv – Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

Comments

komentari

Protected by Copyscape