Nela Baričević: Ja nisam tatina princeza…

U moru tatinih princeza ja imam priznati da nisam jedna od njih. Falio mi je tek koji mjesec do drugog rođendana kada sam izgubila svaku šansu da to ikada postanem. Nakon svega, jedan je tata stoga tu priliku nemamo dvaput, zar ne?

No ima nešto i u vječnim nedostajanjima. Posebice onima odjevenima u tišinu. Nesuđene tatine princeze ponajbolje znaju koliko je tišina prozirna pa tko se ima iščuđavati što se otkucaji našeg napuštenog svijeta u njoj najglasnije čuju?

Ima nešto u nedostajanjima koja me, tresući me objeručke, čupaju iz zagrljaja našega svijeta paralelno me lansirajući ravno u zastrašujuću prazninu čiji su podovi i stropovi sačinjeni od stakla. Koračajući tim praznim domom pod bosim mi nogicama, onako malenoj, ležaše isječci prošlosti, dok se nada mnom prostiraše svi djetinji snovi, svi ideali koje curice oživljavaju za svoje očeve, a o kojima su ti isti očevi još kao klinci sanjali da će ih njihove kćeri za njih nositi.

Ma znate već… moj je tata najjači, zvat ću ti svog tatu, moj je tata jači i od Supermana…
Moj nije. Moj je, vjerujem, nekoć bio.

Bez višestrukih lica, bez maski pred svijetom i pred samom sobom. Ulovljena da se nemali broj puta moram opravdavati, milijun puta objašnjavati da mi je to samo ujak i da moj tata više nije s nama, tisuću puta govoriti kako je u redu i kako zapravo imam sreće jer imam starijeg brata… počeh se pitati što budućnost nosi i gdje ta moja sreća zapravo leži?

Kamo da sada šaljem otkucaje svoga srca?
Kamo da koraci bez konačnog odredišta krenu?
U naručje kome i, dovraga, prema čemu?

Nisam birala biti dijete koje će noću, kada napokon zaspi, snivati prašnjavu, neasfaltiranu, cestu pa tako sanjajući maštati o povratku koji povratkom nikada neće postati. Nisam birala biti toliko osjetljiva. Nisam birala udisati ljubav, a izdisati nedostajanje. Nisam! Vjerujem da niti jedna nesuđena tatina princeza nije birala koračati tom cestom.

Svejedno, život se odvije i kako ne želimo, a pri tom ti i ne dostavi upute za snalaženje kao uže za spašavanje u slučaju utapanja u vlastitim emocionalnim brodolomima. A pišeš li tatu pod nedostajanje utapat ćeš se mnogo, mnogo puta.

Na obali te čekaju tvoji najbliži. Oni koji ostaše. No koprcanjem se i borbom svoga nesalomljivog duha moraš sama izbaciti na sigurno. Sama im moraš prići, raširiti te ruke i prizvati ih u naručje.

Na ljubavi prožetoj obali nailaziš na vjetar koji te miluje noseći na svojim prozirnim valovima milijun nevidljivih papirića. Na svakome od njih biva ispisano po jedno pitanje. Temeljno među njima bijaše – svodi li se nakon određenih gubitaka u životu sve na čekanje?

Nekada se čini da je tome tako. Nekada se ulovim kako čekam da prođe zabava da se mogu zavući u svoj sigurni kutak i maštati. I kreirati svjetove u kojima je njegova ruka putokaz mome životu u nastajanju. Nekada se ulovim kako čekam da prođu suze, da ih otresiti vjetrovi osuše, kako bi mogla fingirati jednu normalnost. Jednu, pomalo dosadnjikavu, sreću.

Ovo je nedostajanje odjeveno u tišinu. Lažem! Ogoljeno je njome. Time mi najviše nedostaje. Od kada je otišao i od kada se ne vraća tišina je jedina sveprisutna.

I ne krivim ga. Nemam zašto. Nikada i nije otišao s namjerom da se više nikada ne vrati.

Očevi, barem oni koji zaslužuju da ih se naziva tako, barem oni koji zaslužuju imati svoje zemaljske princeze, ne odlaze s namjernom da se ne vrate. Jednostavno, dogodi se. Dogodi se da te život ostavi smušenog, a sasvim, sasvim sićušnog da se boriš. Pa što ti drugo i preostaje doli borbe.

Shvaćam. Čak se mogu i pomiriti s time da se preda mnom cijeli jedan svijet ima zaklopiti u samoga sebe i nestati. Shvaćam. Čak se mogu i pomiriti s time da ja nisam tatina princeza i da se takvim naslovnicama mogu kititi samo one djevojke čiji će tata stajati na vratima njihova doma kada krenu na maturalnu večer. Samo one djevojke čiji će tata tek jednim pogledom skenirati njihova izabranika te ih upozoriti da paze što rade. Samo one djevojke koje će idući prema oltaru držati svoga tatu za ruku.

~ Shvaćam da nisam ta djevojka. Čak se mogu i pomiriti s time da ja nisam tatina princeza. Pomiriti se u zamjenu s time da sam ja tatina heroina. Naposljetku, netko mu naprosto, priznat ćete, moram biti. ~

potpisuje N.B. (Nela Baričević)


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”

Comments

komentari

Protected by Copyscape