Skandal II dio: Susret u hotelu

Stajala je u kupatilu, gledajući u svoj odraz u ogledalu. Ušuškana u mekani frotir ogrtača, skrivena iza mirisa nje i njega i njihove ljubavne igre od maloprije. Još uvijek je razmišljala o prizoru njegove prosijede glave između njenih nogu, igri njegovog jezika i njenim rukama koje mu prolaze kroz tu srebrom prošaranu kosu. Kako je samo uživala u prizoru na tu glavu među svojim nogama. Prosto joj se gadilo kada bi vidjela Dadinu proćelavu glavu, a tek njegovo lizanje. Poput psa koji liže praznu posudu s hranom. Fuj!

Još uvijek ju je držao i onaj osjećaj punoće koji je imala kada je bio u njoj. Onaj fini drhtaj koji joj je prolazio cijelim tijelom kada bi došla do vrhunca. A on je znao kako je dovesti, kao nijedan muškarac prije njega.

A ispod toga osjećaja, ispod slika njihovog vođenja ljubavi od maloprije, vrebao je strah. Zurio je u nju svojim plamtećim crvenim očima dok ju je polako grizao. Bojala se da ga ne izgubi ako mu kaže za ucjenu. Ipak je rekla da ih više nema. I ovako ga je ugrožavala, a upetljati ga u novo sranje koje je dolazilo iz njene prošlosti bi značilo kraj i za njega i za nju. Svega. Bila je kukavica, ma koliko se prodavala kao jaka. Trebao joj je on. Trebao joj je Dado, ali je bila prepuštena sebi.

Sada je stajala i skupljala hrabrost da mu kaže dok je on pričao na mobitel u spavaćoj sobi. Čula ga je kroz vrata. Opet neki problemi u kampanji. U ruci je držala mobitel. Razmišljala je i o onoj poruci da nikome ništa ne govori. Ali ne zna za njega. Njemu može reći. Ali ipak, šta ako ga izgubi? Odlučila je. Reći će mu.

Ušao je u kupatilo. Nije ni primijetila da je završio razgovor. Zadrhtala je na sam prizor njegovog tijela. Bio je stariji od Dade, ali još uvijek građen kao Apolon. Držao je do svog izgleda. Visok, prosijed, lica opaljenog suncem i vjetrom od onih vikend jedrenja. Čelično plave oči su sijale ispod gustih crnih obrva, skidajući je svaki put kada bi je pogledale. Sam dodir tih očiju je bio mekši od svile.

Zašto Dado nije mogao biti takav? Građen kao bog, a ne kao polarni medvjed mlitavog stomaka. Sudbina se opasno poigrala s njom dodijelivši joj pogrešnog muškarca.

Prišao joj je. Njegove mišićave ruke je obgrliše i sastaviše se na stomaku. Lice mu se zari u udubinu njenog vrata, tamo gdje se spajao s ramenom. Osjetila je kako je duboko udiše. Koža joj se naježi. Satenski dodir njegovih usana. Blago grickanje njegovih zuba.

„Odsutna si“, prošaputao joj je na uho između poljubaca. Godio joj je ton njegovog dubokog glasa. Dah mu je nosio miris nje. „Šta se desilo? Nešto te muči?“

Izvila je glavu otkrivajući mu vrat u potpunosti. Željela je da je ljubi. Da poljupcima otjera strah i sumnju iz nje. Da zaboravi. Ruka joj se podiže i uhvati ga za glavu.

„Pričat ćemo poslije“, rekla mu je. „Sada me ljubi.“

Njegova ruka nestade ispod njenog ogrtača i kliznu niz stomak. Kao po komandi, njene noge se raširiše. Znao je svako skriveno dugme na njenom tijelu. Osjećala je kako klizi u njenu vlažnu vrelinu.

„Dođi“, rekao je zapovjednički. Plave oči su sijale od želje. Osjećala ga je priljubljenog uz sebe.

Razočarana što je prestao s igrom, obradova se kada je povede za ruku u tuš kabinu. Ogrtač spade s njenih ramena i kliznu niz njeno tijelo. Tu u tuš kabini ponovo bi njegova. Licem okrenuta ka zidu, s jednom njegovom rukom u kosi, drugoj na njenim bokovima dok ih šiba mlaz tople vode.

Nakon što su završili svoju igru, istuširali su se i počeli spremati. Njihovom druženju je došao kraj. Prebrzo, kao i obično. Ona je sjedila na krevetu, u ogrtaču i ispijala čašu vina. Ponovo je skupljala hrabrost dok je on pričao na mobitel u toaletu. Kampanja samo što nije počela. Ostalo je da je objavi, a ona je bila jedna od rijetkih kojoj se povjerio za to da će objaviti kandidaturu. Srećom po nju pa su ga pozvali, jer je taman opet počeo da je pita šta se dešava s njom.

Vjerovala je da će joj alkohol malo dati snage. Odvezati jezik i uliti hrabrosti. Pričati s takvim čovjek je zahtijevalo puno hrabrosti. On je bio sve ono što Dado nije bio i puno više od toga. Kamo sreće da je Dado bio poput njega. Sama njegova pojava je zračila nečim neopisivim. Nosio je tu auru muškosti i moći tako nonšalantno, dok su svi padali ničice pred njim.

„Slušaj“, reći će mu. „Moram ti nešto reći. Javio mi se neko. Ne znam ko. Vjerujem da je iz moje prošlosti. Ima nešto.“

„Opet?“, odgovorit će on. Već je vidjela kako mu se one guste crne obrve mršte, a čelo mreška poput nemirnog mora. „Rekla si da nema više toga.“

„Znam. Pogriješila sam.“

Ugrist će se za usnu i pognuti glavu, kao malo dijete koje zgriješi i načne kolač koji ne smije dirati prije nego se ohladi, a onda će ga pogledati svojim najtužnijim pogledom pokislog psića. Čak će i donju usnu objesiti. A on će je zagrliti, priviti njenu glavu na svoje grudi i poljubiti u kosu i reći: „Sve će biti u redu. Tu sam.“

Njena iluzija se rasprši poput zaostale magle pred zrakama jutarnjeg Sunca kada mobitel zavibrira. Spustila je čašu i bacila se preko kreveta otpuhujući bijesno. Ko se to usuđivao da joj smeta? Jeza joj prođe kroz tijelo kada ugleda broj na svom displeju i ime pored njega. Otkud on?

„Molim?“, javila se drhtavim glasom.

„Znaš“, reče glas s druge strane, prigušen nečim. Možda krpom ili dlanom, „dobar ste par. On političar, ti poznata influenserka i džetseterica. Tako se sad nazivaju elitne kurve, zar ne? Jesam li pogodio? Kakav bi to samo skandal ispao? Zamisli.“

Tresla se kao obuzeta groznicom. Mobitel joj je zamalo ispao iz ruke. Odakle on zna za njih? Nije je valjda pratio? Podigla se s kreveta i krenula ka prozoru, mobitela prislonjenog na uho. Krv se povukla iz njenog lica, ostavljajući samo blijedi izgled aveti.

„Halo? Maca ti je pojela jezik? Nadam se da mu nisi ništa rekla za mene. Zar se nismo dogovorili da sam ja tvoja mala tajna za koju znamo samo ti i ja.“

Šutjela je gledajući kroz zavjesu na bučnu ulicu ispod hotela. Ljudi su prolazili, sitni poput mrava. Auta, poput šarenih dječjih kocki, su popunjavala sivu ulicu. Prozori na obližnjim zgradama su nijemo posmatrali. Mogao je biti na bilo kojem od njih.

„ODGOVORI MI!“, vrisak iz mobitel je trznu.

„Nnn… nisam mu ništa rekla“, nekako je promucala. Tek sada ju je bilo istinski strah. Prijašnji ucjenjivači nisu imali ni približno ovoliko muda. Samo bi poslali poruku u kojoj zahtijevaju novac. Ovaj je bio nešto posve drugo.

„Dobro. Neka ostane tako, može? Naravno da može, ljepotice. Budi mi dobra sada. Nemoj da primijeti da nešto nije u redu. Do sljedećeg poziva, najljepša.“

Otegnuti zvuk prekinute veze se začu iz mobitela.

„Izvini, ali moram ići“, začu glas iza sebe i trznu se, a onda se naglo okrenu. On je stajao zakopčavajući dugmad na rukavu košulje. „Ubi me ova priprema za kampanju. Sve u redu? Blijeda si kao da si vidjela duha.“

Da, duha Božićne prošlosti, mislila je.

 

„Ne, sve je u redu“, slagala je kroz lažni osmijeh, blijed i providan poput nje. „Kasni mi neka roba. To je sve.“

 

„I zbog toga se nerviraš? Sigurno? Da su mi tvoje brige.“ Prišao je i poljubio je u čelo prije nego je obukao sako.

 

„Vidimo se sljedeći vikend?“

Osmjehnuo se. „Znaš da ne mogu. Sljedeći vikend mi je godišnjica.“

Da, godišnjica. Kako je mogla biti glupa i zaboraviti na to. Pripremaju se već mjesecima na to. Njegova gospođa želi da to bude vrhunac savršenstva. Nije mala stvar, dvadeset godina braka. Posebno za njih, elitu.

„Zaboravila sam“, snuždeno će ona.

„Nema veze, mala. Vidjet ćemo se neki drugi put. Ako uspijemo, idemo negdje na par dana. Može?“

Klimnula je nijemo glavom. Još jedan poljubac, ovaj put u usne, jaki zagrljaj i osjećaj njegovo tijela uz njeno, a onda ode i ostavi je samu s njenim strahom i njenim razmišljanjima. Šta da radi sada?

* * *

Osmijeh mu se razli licem kada prekide vezu, zadovoljan razvojem situacije. Unajmiti privatnog detektiva da je prati je bio pun pogodak. Tolike godine planiranja nije mogao upropastiti jednim glupim potezom. Kockice su se slagale na mjesto, bolje nego je ikada zamišljao.

Stavio je mobitel u džep, uzeo tacnu sa tanjirom supe i krenuo u sobu gdje je ležala ona. Biljka koja je zavisila od njega. Prišao je i sjeo na rub kreveta, spustivši tacnu na noćni ormarić.

Pomakao je pramen njene krte i suhe smeđe kose s lica, nekada nasmijanog i vedrog. Punog energije, sada tako ispijenog i žalosnog. Bezizražajnog. Trudio se da joj održava kosu, ali je jednostavno gubila na kvaliteti koliko god se on trudio.

I te oči. Nekada dva iskričava badema, sada samo mrtve jame koje po cijeli dan gledaju kroz prozor, ne reagujući ni na promjenu dana ni noći. Nekad joj je znao upaliti TV, ali je imala previše ispada dok ga je gledala. Bila je dovoljna jedna riječ u pjesmi, poznata melodija, bilo šta da izazove napad pa je izbacio TV.

Stavio joj je nježno siperak ispod vrata, kao da hrani malenu bebu, a onda uze tanjir i kašiku.

„Uskoro će sve biti gotovo“, reče prinoseći kašiku supe njenim ustima.

To be continued…

Mirnes Alispahić

Komentari

Mirnes Alispahić

Stekao naviku pisanja u sitne noćne sate koju imam do dana današnjeg što me košta, ali ljubav je ljubav. Na portalu možete pronaći svega pomalo od mog pisanja, mada se najbolje snalazim u vodama fantastike i filmskim osvrtima. Hvala na čitanju i do sljedećeg čitanja budite mi pozdravljeni gdje god da ste.

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete