Maja Marić: Blažena i jedva punoljetna…

Još jedna pozivnica za svatove. Još jedan susret u kojem nam se priopćava ova radosna (?!) vijest kao da smo na karminama. Još jedna mama koja sliježe ramenima i žali vlastito dijete. Još jedno ‘moramo se požuriti, znaš kako je.’ Oprostite, ali ne, ne znam kako je. Uistinu ne znam. I uistinu više ne mogu klimati glavom i praviti se da razumijem tu perspektivu priče.

‘Ajmo ispočetka. Ljudi ponekad ostaju trudni neplanirano. Ok, dogodi se. I nije uvijek tragedija. Čak štoviše, kod mladih ostvarenih ljudi, ‘slučajnost’ se dogodi nakon što netko unaprijed odluči da mu se smije dogoditi. Što je vrlo različito od ‘imam nepunu 21 godinu, živim s mamom u stanu, dogodila mi se trudnoća i sada ću plakati do dana vjenčanja, a onda hiniti sreću stoljeća pet dana za svatove i društvene mreže’. Jesam li ja u potpunosti poludjela ili se takve situacije događaju sve češće?! Što se to događa? Gdje su ti roditelji, gdje je više taj spolni odgoj u školama i, na kraju balade, šta rade ti klinci na internetu osim što lijepe selfije?!

Uvijek mi je u glavi priča moje mame kojoj sam se ja isto dogodila. Ali ja sam se mojoj mami dogodila prije 30 godina!!! Kao što je ona i sama rekla – to je bilo još u Jugoslaviji i nisi mogao doći niti do informacija niti do opreme. Čak štoviše, naručila je kontracepcijske pilule od rođakinje iz Njemačke, ali ja sam bila malo brža.

I mislila sam da će me ovakve teme manje dirati što budem starija, ali čini mi se da me diraju sve više. I sve više me ljute!!! Redovno bih tresla sve te mlade cure i derala im se u facu da mi izvole pojasniti gdje im je mozak!!! Jer, uistinu, gdje je?

Koji to točno imamo izgovor u 21. stoljeću, u dobu kada je sve dostupno na svakom koraku, u svako doba dana, za minimalne iznose?! Koji je to izgovor za apsolutnu nebrigu o sebi i posljedicama koje takve odluke vuku sa sobom? Jer ja bih ga voljela čuti!

I ne radi se tu o tome da netko neće s vremenom biti u redu roditelj, ne tvrdim ja niti da će tu dječji životi biti uništeni, neću čak ući ni u diskusiju o pravim ljubavima nakon dvije godine tinejdžerske veze. Ne radi se uopće o ljubavi ili životnim mogućnostima ili dječjoj budućnosti.

Ovdje se radi isključivo o nebrojenim primjerima curica (ali one su doista samo malo više od toga) koje su otvoreno šokirane svojom neželjenom, neplaniranom i nesretnom trudnoćom, a svi oko njih se prave da je to baš nešto što im je dobro došlo. Jer ‘tako ti je pao grah’, Molim?! Nije ti tako pao grah nego si se zeznula. Ali sada dolazimo do našeg licemjernog društva koje će se pobrinuti za to da višestruko otplatiš svaku grešku. Jer nemaš opciju odlučiti što želiš učiniti po tom pitanju. Jer ZNA SE šta se radi u takvoj situaciji. Nabaci se smiješak i ugovori sala za svatove što je prije moguće. Trbuh ispred svećenika, najsvetiji katolički brak ikada.

I opet, ne radi se ovdje ni o vjeri, ni svetosti, ni čuvanju za brak. Koga briga s kime idete u krevet i molite li se ikome u samoći? Ah, da, zaboravila sam, kod nas je to nacionalno pitanje.

I tako imamo hordu nezrelih djevojaka koje još uvijek nisu dovoljno izgrađene kao karakteri da uopće znaju odlučiti što žele i kako to žele. One imaju mamu i pokoju frendicu čiji će savjet poslušati. A nitko ih ikada nije naučio kako razmišljati, kako rješavati krizne situacije, kako se nositi s odgovornošću i kako se izboriti za sebe. Jer im to ne treba, bit će bolje žene ako ne koriste mozak pretjerano. Ja ne znam zašto se kod nas uopće poteže pitanje abortusa – ja ne znam koliko je sadašnjih majki uopće smjelo šapnuti nekome da one možda ne bi rodile.

Jer sada su trudne, desilo se, zna se šta se sada radi. Nabaci se princezasta haljina i utegne se stomak u korzet i svih 320 uzvanika svatova se pravi da ne vidi da je stomak već konkretno formiran. Pleše se, slavi se, loče se i reže se torta. Jer bitno je da se pokaže ljudima ‘da bi se mi svejedno ženili samo nas je malo, jelte, požurilo’. Svi klimaju s odobravanjem. Ljubav je to.

Jer nitko se nikada, valjda, na ovim prostorima, nije usudio reći ‘ja se ipak ne bih udala dok ne budem sigurna’. Ili ‘ja se ipak ne bih udala nikada’. Ili ‘ja ipak ne bih bila trudna’. To se ne smije. Jer to ne rade dobre djevojčice. One obuku princezinu haljinu, plešu cijelu noć i onda se prešaltaju u glumljenje odraslog života za kojeg nisu bile spremne. Jer nitko neće uprti prstom i napokon im reći na glas da nisi princeza samo zato što imaš haljinu.

Ali evo, zovemo vas u svatove, jebiga, desilo se.

Ljubav je to.

Maja Marić


Maja Marić

Kraljevna na zrnu graška dugo je bila moja najdraža bajka iako nisam znala točno reći zašto. Uz Snježnu kraljicu i Sretnog princa nekako je uvijek dirala tu neku žicu duboko u meni. Divna krasna mila pametna kraljevna kojoj jednostavno UVIJEK nešto smeta! Nešto poput graška. Maleno i nebitno, reći će neki. Ali ne i kraljevna! A takva sam i sama – krunu sam zagubila negdje putem, ali ostao je taj vječni osjećaj iritacije. Iz tuđe perspektive tako sam vječno bila razmažena, čudna, ufurana cura koja pati od sindroma Marije Antoanete! Ja se jednostavno nisam obazirala i pronašla sam ispušni ventil – pisanje. O svemu i svačemu, o radostima i tugama, o bjesovima i čarolijama, o najmračnijim sferama. O majčinstvu i tetovažama, o glazbi i gastarbajterima. O smislu postojanja i ljubavi prema kavi. Osim ovog divnog portala, pronaći ćete me i na #misusovo blogu. A ja ću i dalje pisati uvijek i svugdje, baš u inat grašku! A ostali… pa – neka jedu kolače!

Comments

komentari

Protected by Copyscape