Kišni utorak…

Kišni utorak. Moja malena i velika sjedi pored prozora, naslonjena na pokisli bezdan balkonskih vrata. Njezina gola leđa ocrtavaju nekoliko madeža, a iz kose boje tamne čokolade slijevaju se vodopadi koji klize preko njezinih dugih leđa. Ruke sklopljene preko grudi i glava naslonjena bradom prema desnom ramenu. Lagano se okreće i priljubljuje usne koje ostavljaju trag njene tajnovitosti. Pohitam da pokrijem zavjesu, da je makar dodirnem, ali već je nestala, moja neshvatljiva tajna. Ostane tek miris neizrecive ženstvenosti i nepojmljivi komad vremena kojeg je teško dočarati u ljudski jezik.

Poruke šute. Nerazumljive, pune inata i pitanja, i gorljive šutnje koja otkriva loše sakrivenu poruku željne zagrljaja. Bjesomučne laži opsjedaju moju glavu, a zadrti dio ne želi podijeliti s tobom niti jedan uzdah ovog svemira. No čovjek rijetko razmišlja glavom i ide za srcem koje je slijepo kad ima i savršenu dioptriju.

Ali to nije bila ljubav, to je bio samo slijed razmišljanja i slatkih laži. No, jesen uvijek vraća sve ono od čega bježimo. Ljeto, divlje, ludo, nabijeno hormonima i mladosti otjera svaki tren istine, i dovodi brojne avanture koje prolaze i ponavljaju se u drugim likovima. Najednom, pojave se kiše i tako neka popodneva u kojima se kao glumci na pozornici izmjenjuju uspomene koje nisu sakrivene, nego iskaču pred nas da… Obmane, zbune i odvedu u egzil gdje vidimo sve ono za što smo mislili da smo sredili, prešli i zaboravili.

Bezbojnost neba slijeva se po obrisima moje sobe, a prvi koraci jeseni stižu preko praga. I u tom zagluhljenom pogledu, u trenu životnih razmišljanja, kao iz Pandorine kutije stvoriš se na silueti mog prozora. Pogledaš me ozbiljno, ali zbog kišnih kapi vidim te kao kroz more; pomalo tužnu i zbunjenu. I samo nestaneš, uvučeš se nazad u tamne dubine mojih arterija i pretklijetki.

I čekam opet da mi postaviš pitanje, da ti ponovno prodam laž kao da si mi neprijatelj s druge stane rova.

Nikola Vranjković


Nikola Vranjković

Zovem se Nikola Vranjković. Najčešće se odazivam na Nidžo. Hercegovac sa zagrebačkom adresom. Nepopravljivi Balkanac. Više pjesnik nego književnik, ali oboje kombiniram jedno kroz drugo. Više volim trenirku nego odijelo, zadimljenu krčmu od modernog kafića. Student, radnik, sportaš i posve (ne)normalan čovjek.

Ovdje me čitate u rubrici Iz Njegovog Kuta. Kako je u mom kutu? Saznajte…

Comments

komentari

Protected by Copyscape